Katarina Tomašević je spremna da ponovo stane na gol Srbije i da je odvede na veliko takmičenje.
Vratila se Katarina Tomašević, da zajedno sa Andreom Lekić, Draganom Cvijić i ostalim povratnicama izbori plasman na Svjetsko prvenstvo 2025. godine. Osvajačica srebra na Svjetskom prvenstvu 2013. godine vratila se sa 41 godinom u nacionalni tim i u srijedu od 18 časova biće među stativama u Celju.
"Još uvijek nisam potpuno svjesna da sam ovdje. Emocije su mi pomiješane i intenzivne. Mislim da će se slegnuti kad obujem patike, pripremim se za trening i izađem na teren – onda će mi biti jasno da sam stvarno ovdje da igram. Pitali su me da li mogu da pomognem i kao igrač. I šta da kažem… srce je reklo da. Dok osjećam da imam snage i želje – ja sam tu. A kad se jednom zauvijek povučem sa terena, prirodno je da ostanem kao trener golmana. Volim to. Mogu da pomognem, i radujem se tome", rekla je Katarina Tomašević pred ovaj meč.
Koliko je bitna na terenu u ovom timu, možda će biti još mnogo bitnija van terena. Donosi ne samo sportsko već i životno iskustvo, a uz to je golmankama koje sada brane za Srbiju upravo Kaća Tomašević bila uzor tokom odrastanja i kada su počinjale da trenira.
"Pristupam većini djevojaka majčinski. Neke od njih imaju godina gotovo koliko i moj sin. Vidim ih kao svoju djecu. Tu sam za sve što im treba – na terenu, van njega, svejedno. Važno mi je da znaju da mogu da mi priđu, bez straha", rekla je ona pred povratak u najdraži dres.
Katarina se sjetila srebra
Bila je ključna te 2013. godine kada se osvajala posljednja medalja srpskog rukometa, a sada se sjetila nekih anegdota iz tog perioda. Upravo je dobra atmosfera bila ključna za sjajne rezutlate koje je Srbija tada imala.
"Tu smo bile Sanja, Andrea, Bojana Davidović koja je bila golman a sada radi u Rukometnom savezu… Ja sam bila najstarija. Prva sam dobila vozačku dozvolu. Od prve stipendije, uz pomoć roditelja, kupila sam bijelog Juga. I od tada sam ih sve vozila na trening. Niko nije bio stvarno usput, ali svi su bili ‘usput’. Taj auto je prešao više nego što je iko mogao da predvidi. Imali smo bezbroj anegdota s njim. Taj Jugo stvarno zaslužuje da bude eksponat u nekom muzeju. Nismo mogle da spavamo poslije kasnih utakmica. Gledale smo reprize do duboko u noć. Sanja (Damjanović prim. aut.) inače voli da spava duže i često kasni. Jednog jutra, ulazi ona na trening sa jabukom i sendvičem i kaže: 'Izvinite, treneru, mogu samo ovo da pojedem?' A trener, koji je znao sve – samo joj kaže: 'Dobro, Sanja, sjedi, pojedi.' Bilo je tu toliko razumijevanja i tolerancije. Zato smo, vjerovatno, i uspjele."
Ali bilo je i teških trenutaka. Onih koji se ne zaboravljaju. Povreda Andree Lekić je nešto što se teško zaboravlja.
"Pred finale, Andrea je primala anesteziju u petu. Gledaš svoju saigračicu kako vrišti od bola. A ti stojiš pored i gledaš. Ne razmišljaš ni o posljedicama ni o bolu. Samo vidiš žrtvu, srce, hrabrost. To mi je jedna od najjačih i najtežih slika iz reprezentacije."
Govoreći o tom takmičenju, djeluje kao da još uvijek ne veruje da se sve to stvarno desilo.
"Kao da sam bila u transu. Kao da se to ne dešava nama. Sjećam se nečega, ali većinu sam zaboravila. I nije samo kod mene tako. Svi smo bili u nekom samo našem svijetu. Bez drame. Samo – došli smo da pobijedimo! Taj osjećaj zajedništva. Znala sam – ako prođe Andreu, Erika će da pomogne. Sanja će da pomogne. Svi će. To drugarstvo, to jedinstvo, to nas je dovelo do uspjeha. A to nije nastalo te godine – mi smo to gradile od 2012."
Na kraju je Srbija izgubila finale, a to je meč koji Katarina nikada nije imala snage da ponovo pogleda. "Ja tu utakmicu nikada nisam odgledala ponovo. Niti ću. To mi baš teško pada. Izgubiti finale pred 23.000 ljudi… Naježim se sva dok pričam o tome. Ogroman je to uspjeh. Ali svejedno…"
Neke druge utakmice je gledala ponovo sa apetitom.
"To polufinale sa Poljskom je meni možda i najdraža utakmica. Iako mi i ona sa Norvežankama zauzima visoku poziciju, ali to mi je bilo stresno. Protiv Poljske smo dominirale, a ta pobjeda značila je da uzimamo medalju i osjećaj je bio neverovatan. Svaki sportista to treba da doživi!"
Upravo zbog toga, da to što su one ostvarile prije 12 godina za ovu generaciju ne bude samo san, Tomašević ponovo oblači dres sa ciljem da pomogne se izbori plasman na Svjetsko prvenstvo koje se ove godine igra u Njemačkoj i Holandiji.
"U Sloveniju putujemo sa vjerom da možemo da odigramo vrhunski meč, a da potom u Boru, pred našom publikom slavimo plasman na Svjetsko prvenstvo. Pozivam sve ljubitelje rukometa da nam se pridruže i da u nedjelju budu naš igrač više!"
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!