Banjalučki Borac obilježio pola vijeka od najvećeg uspjeha u istoriji, osvajanja titule evropskog prvaka!
Rukometaši banjalučkog Borca na današnji dan prije 50 godina ispisali su najljpšu i najvažniju stranicu u istoriju kluba osvajanjem Kupa evropskih šampiona.
Crveno-plavi su u finalu proti danske Fredericije slavili rezultatom 17:15 i postali evropski prvaci, što je ostao najveći sportski uspjeh u istoriji Banjaluke i Republike Srpske.
U istoriju evropskog rukometa upisali su se: Milorad Karalić, Zdravko Rađenović, Nedeljko Vujinović, Abas Arslanagić, Dobrivoje Selec, Momo Golić, Boro Golić, Nebojša Popović, Miro Bjelić, Rade Unčanin, Slobodan Vukša i Zoran Ravlić, dok ih je sa klupe predvodio Pero Janjić.
Svečana akademija povodom pet decenija od osvjanjanja najvažnijeg evropskog klupskog trofeja RK Borca biće održana 7. juna u Banskom dvoru, ali je Rk Borac m:tel u subotu u klupskim prostorijama obilježio godišnjicu najvažnijeg klupskog uspjeha.
Rukometni klub Borac okupio je brojne prijatelje, sportske i javne ličnosti, a svakako najveću pažnju zaslužuju četvorica članova zlatne generacije, Abas Arslanagić, Zdravko Rađenović, Slobodan Vukša i Rade Unčanin koji su se prisjetili najvećeg uspjeha u istoriji banjalučkog sporta.
"Nikada nisam bio kapiten, ali sam bio najstariji. Reći ću vam iskreno, na finalu nije bilo ovoliko", našalio se raspoloženi Arslanagić na početku svog obraćanja.
"Prošlo je 50 godina prošlo, bilo je svašta, ovo je veliki klub bio, nadam se da će i ubuduće biti i sve što se dešavalo u klubu i oko njega mi smo to preživljavali na svoj način, barem ja. Tri puta sam odlazio na ružan način, ali ovo je moj klub, ovo je moj život, ovdje sam ostavio mladost i proveo najljepše trenutke svog života sam proveo družeći se sa ovim ljudima oko mene", rekao je on, onda otkrio i šta je bilo presudno da se banjalučki crveno-plavi okite titulom prvaka Evrope.
"Bili smo velika ekipa, jako popularni, imali smo svoje fanove kojima nije bilo ništa teško za Borac, hodali su za nama po Jugoslaviji, pa i vani. Bili smo ekipa prepoznatljiva u svijetu, imali smo svoj stil igre i ponašanja, a prije svega bili smo 'klapa'. Imali smo svlačionicu koja je možda i bila glavna i odlučujuća u svim tim rezultatima. To je garancija uspjeha. Zato smo ostali prijatelji i družimo se i danas. Drago mi je vidjeti i Selecovog sina ovdje dana", rekao je Arslanagić.
Borac je i godinu dana ranije bio na korak od evropske titule, ali je tada poražen od Forverca iz Frankfurta.
"Imali smo loše iskustvo godinu dana prije. To je više neiskustvo našeg trenera Pere Janjića koji je podlegao uticajima, uprava je rekla da nema novaca da se ide avionom, pa da idemo sedam dana ranije u Njemačku da zaradimo neke pare kako bi iskompenzirali te troškove. Pero je pristao, ali smo se mi za tih sedam dana umorili, naporno je bilo. Isto tako bili smo Nijemcima kao na dlanu, snimili su sve, našu igru, ne toliko taktiku jer kod nas nije bilo taktike, više je bilo inspiracije. To finale protiv Forverca u polupraznoj dvorani smo igrali, ja kažem da nikad nisam slabo branio u životu pred punim gledalištem, a tamo je u hali od 16.000 ljudi bilo 4.000 i poginuli smo bez zrna baruta".
Nakon izgubljenog finala nije bilo dileme naredne godine šta je najvažniji cilj.
"Godinu dana poslije spremali smo se za Gumersbah u Novom Mestu, 'orali' smo tamo brda uzduž i poprijeko. Ja kažem tada Peri, 'de malo olabavi' a on kaže ' šta me briga za prvenstvo države, ja hoću da budemo prvaci Evrope'. Pero je bio svjestan šta hoće, da budemo prvaci Evrope i u tome smo uspjeli", rekao je Arslanagić, a onda otkrio i šta je po jemu bila ključna stvar za formiranje šampionske ekipe.
"Mi smo bili prvaci Jugoslavije i osvojili dva kupa bez Belog (Zdravka Rađenovića, op.a.) i ispadali smo u drugom kolu Evrope. Postali smo prava ekipa u svijetu kada je Beli došao. A Pop i ja smo bili zaduženi da ga dovedemo. I kada smo ga doveli postali smo svjetska ekipa. U tom trenutku mi smo bili najbolja ekipa na svijetu", istakao je on.
Danas samo Brena može tako da napuni Borik!
Legenda jugoslovenskog rukometa Zdravko Rađenović, prisjetio se tog perioda pred finale protiv Fredericije.
"Pred utakmicu i za vrijeme utakmice mislim da je grad živio za Borac. U tim pripremama u Novom Mestu smo pobijedili i reprezentaciju Jugoslavije koja se spremala za kvalifikacije za Island, a onda i za Montreal. Odmah je rečeno 'nemoj da piše nigdje da smo pobijedili reprezentaciju Jugoslavije'. Nas četvorica smo bili u Borcu ostali su bili tamo. Atmosfera u gradu je bila neponovljiva. Dvorana Borik je bila dupke puna, ne znam kada će biti više naroda, možda kad dođe Lepa Brena, ali kao sportska dvorana bila je apsolutno puna. Zahvaljujući toj publici koja je stala iza nas mi smo pružili fenomenalnu igru, od Ake golmana, do Še i unčeta i svih ostalih na terenu. Očekivali smo potajno da možemo da osvojimo, jer propust je bio prethodne i ta godina je bila rpesudna za sve nas i da klub dobije prvaka Evrope. To je bio veliki uspjeh svih nas igrača i rukovodstva, a na poklon svim navijačima", rekao je Rađenović.
Rade Unčanin istakao je da uspjeh Borca nije došao preko noći.
"Već 1970 godine Popović i Karalić su bili na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj i osvojili bronzu. Osvojili smo u naredne dvije tri godine Kup Jugoslavije, prvenstvo Jugoslavije i utom su 1972. bile i Olimpijske igre sa četvoricom naših igrača, tako da je bilo i najnormalnije da se ostvari konačno i taj uspjeh. Nažalost nismo to ostvarili 1975. iako smo u polufinalu pobijedili Steauu, što je po meni najbolja Borčeva utakmica svih vremena. Desetak godina Steaua nije izgubila u Bukureštu prije toga", prisjetio se Unčanin.
"Ne idem iz Borca dok ne budemo evropski prvaci!"
Otkrio je Unčanin i važan detalj koji najbolje opisuje zajedništvo zlatne generacije Borca i posvećenost uspjehu.
"Poslije izgubljenog finala u Dortmundu, Arslanagić je dobio poziv iz Barselone, ali je rekao 'neću otići iz Borca dok ne budemo evropski prvaci'. To je ono što je krasilo tu generaciju. Najvažnija je svlačionica. Ja sam bio najmlađi, mene su zvali 'Mali', ali nikada nije bilo ničeg negativnog. Pa mnogi ne znaju meni je profesor Arslanagić bio profesor u trećem razredu, bio je to jedan očinski odnos svih tih starijih igrača, od Golića, Ake, Karalića..."
Nakone Unčanina u ekipu je stigao Slobodan Vukša, koji je preuzeo tu "ulogu "najmlađeg", ali ističe da to nikada nije ni osjetio.
"Naišao sam na sjajan skup ljudi od kojih je čovjek mogao svaki dan nešto da nauči, ne samo sportski već i životno. Uvijek smo mi mlađi imali podršku, razumijevanje i imali smo mogućnost da napredujemo. Kad je počela utakmicaa protiv Fredericije, kada se zatresla dvorana Borik imao sam osjećaj da se kosa digla na glavi i imao sam osjećaj da Borac ne može da izgubi. Srećom Ako je bio na nivou i skinuo je ono što se ne skida i sve je završeno na najbolji mogući način. Fredericia je prva počela igrati taj neki moderni rukomet, ali naš Beli je bio preteča tih modernih igrača“, pohvalio je on svog saigrača.
Zdravko Rađenović sa reprezentacijom Jugoslavije je osvojio svjetsko srebro i bronzu, a potom je na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu ispisao najljepše stranice istorije osvajanjem zlatne medalje. Praktično u isto vrijeme pisao je istoriju i sa banjalučkim crveno-plavima.
"Rezultat je rezultat, maltene isti, ali kada je čovjek član jednog kolektiva iz grada u kome živiš to ipak ima neku posebnu vrijednost. Biti prvak Evrope tada u rukometu to je bila privilegija i čast za sve nas. Kao reprezentativci imali smo takođe mnogo uspjeha. Teško je to porediti, iako je isto - rukomet se igra i u reprezentaciji i u klubu. U reprezentaciji ima, ne omalovažavajući svoje saigrača iz kluba, još kvalitetnijih igrača, ali mnogo je lakše igrati u reprezentaciji nego što je bilo u Borcu. Ali mi smo pokazali da smo i takvi kakvi jesmo najjači i najkvalitetniji kolektiv na prostoru bivše Jugoslavije", istakao je Rađenović.
Kako je bilo biti Borčevac u dresu reprezentacije objasnio je i Abas Arslanagić.
"Imali smo zlatni period pet-šest godina, a mi reprezentativci smo napravili i međunarodnu reputaciju. Bili smo prepoznatljivi svagdje gdje dođemo, sjećam se kada smo sa reprezentacijom Jugoslavije igrali u Bukureštu nama Borčevcima su zviždali jer smo godinu dana ranije mi izbacili Steauau u Kupu šampiona, a pobijedili ih u Bukureštu, to je bio veliki uspjeh, Od njih 12 bilo je 11 reprezentativaca, a bili su četverostruki prvaci svijeta", prisjetio se Arslanagić.
Legende banjalučkog Borca danas su iznijeli pehar Kupa Evropskoeg šampiona i pronijeli ga ulicama Banjaluke, a navijači su im priredili iznenađenje i bakljadu u Gospodskoj ulici.
Brojni Banjalučani, od onih najstarijih do onih najmlađih iskoristili su priliku da se fotografišu ili dobiju autogram od rukometaša Borca koji su ispisali najslavnije stranice klupske istorije.