Prostire se na više od 1.000 kvadratnih kilometara.
"Porcelanska" pustinja, kako je zovu, nalazi se u basenu Tularos između San Andreasa i Skaramento planina, a ono po čemu je specifična jeste to što djeluje kao da su po njoj padale pahulje snijega. Međutim, to je varljiva slika.
Naime, to zapravo nije snijeg, već bijeli pijesak, koji se razlikuje po tome što je od finozrnastog bijelog gipsa, koji je po hemijskom sastavu hidrantan kalcijum-sulfat.
Ovaj pijesak je i tokom ljeta hladan, tako da za razliku od klasičnih pustinja, ovdje vam definitivno neće izgorjeti stopala. Bijeli pijesak odbija sunčeve zrake, pa zbog toga i ostaje tako hladan.
Debeli slojevi stena u toj pustinji sastoje se upravo od gipsa. Pošto se gips brzo rastvara u vodi, ovakve stijene se u vrlo rijetkim prilikama pojavljuje na površini zemlje. Sličan primjer postoji i u Njemačkoj, Krečnjačka planina u Bad Zegebergu.
Ove stijene su rijetke i u suvim predijelima, jer kiše raskvase te stijene te odvojen gips pozmene vode ili nadzemne brzo odnose. U tim oblastima se, međutim, voda sa primjesama gipsa često skuplja u ulegnućima bez odvoda i kojima je vlažnost kao u vrelom tiganju isparava ostavljajući manje ili više debelu gipsanu koru na dnu ulegnuća.
Takvo ulegnuće, u kom vjetar uskomeša i sa sobom donosi finozrnaste čestice gipsa, takođe je plodno tlo za gipsane dine u basenu Tularosa.
One ne pokrivaju cijelo dno basena, već tvore jedna nabor, koji preovlađujući vjetrovi stalno snabdijevaju nanosima iz središta gipsanog "tiganja".
Kao pomjerajuće dine, visoke čak i do 15 metra, pješčane planine pokreću se zemljinom površinom, postpeno pred sobom zakopavajući dno, a oslobađajući ga iza sebe. Brzina kretanja do 10 metra u godini u ovom procesu ne predstavlja rijetkost.
Inače, ovakve pokretne dine i oskudne padavine otežavaju život u gipsanoj pustinji, čak i veoma nezahtijevnim biljkama. Međutim, flora i fauna je raznovrsnija na ivicama ove pustinje gdje tlo sadrži više vode.
(MONDO)