Živio po parkovima i podzemnim stanicama dok nije sklepao "zamak" od kartonskih kutija
Nakon jedne neplaćene metro karte završio je iza rešetaka, na kratko al` dovoljno da više ne pronađe stalni posao. Crtao je portrete po ulicama, zabavljao turiste, oko Central parka i skupljao dolare za povratnu avionsku kartu.
"O Americi sam znao više dok sam dane i noći provodio u mojoj posavskoj birtiji `Mali raj`, nego poslije svih ovih godina bitisanja u njoj. U njoj me sad sve zbunjuje, a najviše ljudska lica. Danima bih mogao da ih posmatram, tumačim, proučavam i uživam u svakom. Na njima je sve zapisano, da li su srećni, zaljubljeni, uplašeni, odakle su, čime se bave, kuda žure”, priča mi Simo Sisa ispred svog uličnog menhetenskog "zamka” od kartonskih kutija.
Simo Sisa mladost je proveo u jednoj bosanskoj varošici pored Save. Djevojke su veremile za njim. Talentovan za mnoge stvari. Bez gumice, jednim potezom, crtao je drugare k'o žive. I sport mu je išao od ruke, najbolje karate. Zbog duge crne kose lokalni mangupi su ga prozvali Vinetu, po televizijskom junaku istoimenog filma iz kasnih sedamdesetih, oštrog pogleda i nabujalih mišica, svjedoči Marko Smiljić za "Politiku".
Maštao je Simo da postane glumac. Prvo u Zagrebu a poslije ni u Beogradu nisu prepoznali njegov talenat. Na Savi se kupao cijele godine. Snijeg do koljena, hladnoća štipa za obraze, tjera suze na oči, a on u ogrtaču i papučama „maršira” k'o da je usred ljeta. Pokretom ramena baca sve sa sebe i bez okolišanja naglavačke u ledenu Savu.
Bilo je i kibicera. Jedni su mu se divili a drugi izrugivali. Zbog neke nepravde, jednog jutra je prelomio da krene u bijeli svijet. Prvo kratko u Čehoslovačku, pa malo duže u Švedsku. Ali, đavo mu nije dao mira. Na kraju je završio na dokovima Njujorka. Tu je od kraja prošlog vijeka.
Nakon jedne neplaćene metro karte završio je iza rešetaka, na kratko al` dovoljno da više ne pronađe stalni posao. Crtao je portrete po ulicama, zabavljao turiste, oko Central parka i skupljao dolare za povratnu avionsku kartu. Živio po parkovima i podzemnim stanicama dok nije sklepao „zamak” od kartonskih kutija na donjem Menhetnu, sa pogledom na rodnu Posavinu.
Imao sam nekih obavaza, nedjelje su proletele brzo dok se nisam naoružao našom brljom za još jednu čašicu razgovora sa zemom Sisom.
Na mjestu gde je godinama prkosio njujorskim neboderima ni traga od njega i njegovog „zamaka”. K'o da me nožem neko probode. Okrenem se lijevo, desno nigde moga zeme.
"Sinoć su došli đubretari sa kesama za smeće, za pet minuta porušili sve, i nestali niz ulicu”, kaže mi njegov komšija Portorikanac Roberto.
"A Bosnia”, pitam za zemu pošto su ga tako oslovljavale komšije?
"Dan prije toga su našli su ga nepomičnog. Ubacili u crna kola i odvezli u nepoznatom pravcu”.
Cijelu sljedeću nedjelju obilazio sam mrtvačnice i groblja donjeg grada Menhetna. A i šire. Nigde ni traga ni glasa o mom komšiji iz Posavine Simi Sisi, kome nekad ni jedna cura nije mogla da odoli, a frajeri zavidjeli na hrabrosti i "Vinetu” stasu.
Osta „Vinetu” zauvijek u zemlji predaka, sa skupljenim dolarima za povratnu kartu u jednom pravcu.
(MONDO/Politika)