O Sjevernoj Koreji i zatvorenosti društva mnogo se pisalo. Međutim, mnogi i dalje ne mogu da razumiju metalni sklop sjevernokorejanske nacije.
Mnogima se putovanje u Sjevernu Koreju, baš zbog toliko informacija koje su pristizale o tamošnjem načinu života, činilo kao bespotrebno. Međutim,mnoge stvari mogu da se dožive kompletno tek kada se dožive uživo.
Jedan od njih je portugalski pisac Žoze Luis Peišoto, koji je u svojoj knjizi "Unutar tajne" detaljno opisao svoje putovanje u najzatvoreniju zemlju na svijetu.
Već na ulasku u državu putnici moraju da ostave svoje telefone, ali su bila zabranjena i umjetnička i kulturna djela te se "nije smjelo ući u zemlju s bilo kakvom vrstom štampanog materijala".
Strancima takođe nije dopušteno da posjeduju ili koriste von, sjevernokorejsku valutu, niti iko zna koji joj je vrijednost. Ono malo stvari koje stranci imaju prilike da koriste mogu da kupe u evrima ili kineskim juanima.
Međutim, kako kaže, tokom posjete Sjevernoj Koreji nijednom nije vidio nekoga da ima novac u ruci ili da plaća nešto. Mnogim prehrambenim namirnicama, koje se mogu kupiti, istekao je rok trajanja.
"Prodavnica je bila prostrana, ali gotovo uopšte nije bilo robe. Osim otužne gomile plastičnih kesa s cvijećem u ćošku i tri police s nekoliko flaša, sva ostala roba bila je na pultu. U očima prodavačice, koja je stajala s rukama na leđima, vidio sam da je promet vrlo slab“, piše autor.
Što se tiče stranaca koji žive u zemlji, to su isključivo diplomate i zaposleni nevladinih organizacija.
Ono što dobrim dijelom i danas omogućuje Sjevernoj Koreji preživljavanje, je to što je poljoprivreda vrlo zastarjela (stanovnici primjera radi drvenim plugovima i volovima oru zemlju), pošiljke su međunarodne pomoći koje sjevernokorejski režim narodu predstavlja kao darove koje narodi i strane vlade šalju u čast vođa i njihovih superiornih vrlina.
Sjeverna Koreja, zemlja s 24 miliona stanovnika, ima četvrtu najveću vojsku na svijetu, s više od milion i sto hiljada aktivnih vojnika, što je oko 20 posto svih muškaraca u zemlji. Takođe, učestala pojava su grandiozne manifestacije u čast svojih vođa i paradiranje na hiljade savršeno koordiniranih ljudi koji izražavaju mehaničku odanost svojemu vođi. Za vođu se vjeruje da ima nadprosječne ovlašćenja, dok bi njegov ekvivalent u zapadnjačkom društvu bio kralj ili kraljica.
Zanimljivo je da u zemlji nema reklama, grafita i smeća na putevima. Ulice su besprekorno čiste, na asfaltu se ne može naći nijedan odbačeni papirić, a ljudi u javnom prostoru ponašaju se s besprekornim osjećajem organizacije.
NAJVIŠI HOTEL NA SVIJETU
U vrijeme velike finansijske krize krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad je Sjeverna Koreja prestala da dobija pomoć spolja, u najvećoj mjeri jer je Sovetski Savez počeo da se raspada, počela je da gradi najviši hotel na svijetu, kao izraz svoje moći, ali i dokaz da je jednako ili više napredna od Južne Koreje.
Samo u gradnju temelja i spoljnog dijela hotela Riugiong uloženo je 750 miliona dolara, a građevina koja je viša od Ajfelovog tornja nikad nije dovršena. Hotel je dizajniran da nalikuje na svemirski brod, sa širokom bazom i zašiljenim vrhom, morao je biti upravo takvog dizajna jer je u cijelosti sagrađen od betona.
Planirano je da ima 3000 soba i na vrhu pet rotirajućih restorana. Međutim, iako je 1992. osnovna konstrukcija napravljena, hotel je sljedećih 16 godina stajao bez prozora, poput čudovišta od armiranog betona, sa zarđalom dizalicom koja se zaglavila na vrhu. Korejci pored hotela duhova koji se nikad nije završio ni otvorio, baš zato što se radi o nacionalnoj sramoti, danas prolaze kao da je nevidljiv.
Pogledajte fotografije:
Zanimljivo je da se hotel ne nalazi ni na jednoj zvaničnoj fotografiji ili letku grada, iako zbog veličine praktično upada u oči. U to isto vrijeme procjenjuje se da je tih ranih 90-ih između 240 hiljada i 3 miliona ljudi u zemlji umrlo od gladi.
U SVAKOM DOMU MORAJU BITI PORTRETI VOĐE
Što se tiče stvari iz svakodnevnog života, zanimljiva je činjenica da svaka porodica mora imati u kući zid na kojem se nalaze portreti vođa i na njemu ne smije da se nalazi ništa drugo. Takođe, ljudi uprkos činjenici da žive veoma skromno, vjeruju da žive u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta.
Što se tiče stranaca koji žive u zemlji, to su isključivo diplomate i zaposleni iz nevladinih organizacija. U neka mjesta na sjeveru zemlje, još siromašnija, stranci nikad nisu ni kročili nogom.
(MONDO/Express.24sata.hr)