Mališani nikada dalje od svoje kapije nisu izašli. Sestra sa braćom i majkom živi u potpunoj izolaciji jer im je otac ubio jednog čovjeka i ranio još jednu osobu. Ovo je njihova potresna priča.
U Albaniji se u nekim dijelovima zadržao jak uticaj predosmanskih zakona. U pojedinim selima živi se i dalje po Kanonu Leke Dukađina.
Prema nekim ranijim istraživanjima, samo na sjeveru Albanije oko 80 porodica živi u izolaciji u strahu od krvne osvete. Sa djecom koja žive u izolaciji i nigde van dvorišta kuće ne izlaze radi učiteljica Ljiljana koja se volonterski angažovala da im pomogne. Ona zbog toga ima veliko poštovanje lokalnog stanovništva.
“Oni su u problemima koje ja ne mogu da iznosim javno jer su delikatni. Ne samo kod ove porodice nego i kod svih drugih. Dobro je što želite da predstavite problem takvim kakav je, moguće je to ali doći će do konflikta. To je više od krvne osvete za ovu porodicu. Sad otac više nije živ a problemi ostaju djeci. Tu ne samo da nedostaje sloboda, već kod njih sve nedostaje. Nedostaje obrazovanje, potrebno školovanje, hrana, medicinska nega”, kaže novinarskoj ekipi učiteljica Ljiljana.
Ona ih vodi u selo u kome je 11 porodica uvučeno u lanac krvne osvete. Konkreno, porodica kod koje su se uputili živi 15 godina u izolaciji. Otac porodice je ubio jednog čovjeka a drugog ranio nožem. Nedavno je izvršio samoubistvo prethodno ubivši svoju četrnaestogodišnju kćerku.
Najmlađe dijete je sve to videlo.
Ova porodica živi u veoma lošim uslovima. Možda sav čemer mjesta gdje žive i kako žive se oslikava u činjenici da im se iz kuće direktno ulazi u štalu.
“U suštini ja nisam zatvorena, ali ne izlazim. Kada ne izlaze braća, onda sam i ja sa njima”, priča djevojčica Marsela.
Na pitanje da li zna, da li razume zbog čega je u kući i zbog čega nikad ne izlazi van kuće, najmlađi dječak po imenu Marseli kaže:
“Ja ne izlazim napolje jer je moj otac ubio jednog čovjeka. Izlazio sam tu do kapije, nisam išao dalje”.
O tome kako zamišljaju svet van njihovog dvorišta dječak je rekao da ne zna ali je njegova sestra imala šta da kaže.
“Znam da ima mnogo slobodne djece koja nisu ovako stalno izolovana kao mi, koja se igraju napolju, kao i puno ljudi i mnogo lijepih stvari", rekla je pomalo setno Marsela novinarima "Vice"-a.
Prema riječima Altina Nike, psihologa pri Centru za savjetovanje i psihologiu u Skadru doba kada je postojao Kanon je doba u kome nije funkcionisao zakon, što će reći da su ljudi ravnopravno kreirali nekoliko pravila, tako da su plemena ili sela funkcionisala na osnovu njih.
“U slučaju da neko iz muške linije počini ubistvo, svi ostalo su u izolaciji, osim u situacijama kada im porodica koja hoće krvnu osvetu oprosti. Tu je riječ i o ekonomskoj izolaciji jer u porodici muškarci ne rade. Praktično sam ekonomski teret nose žene a one ne mogu da rade poslove gdje ima puno muškaraca. Djeca u takvim situacijama ne mogu da sagledaju i dožive spoljašni svijet kao ostala djeca, da imaju mogućnost da izađu napolje, da se igraju, da stvore sliku o društvenim odnosima, da idu u školu. Sve to dovodi do velikog psihičkog opterećenja, nesigurnosti i straha da će se jednog dana pojaviti neko ko će učiniti neku štetu ili ubiti nekog od članova porodice”, navodi Altin Nika.
Jonida Leša, psiholog koja radi u istom centru kaže da je prema njenom mišljenju u pitanju jedna nasljeđena psihologija, psihologija krvne osvete. To datira još od vremena Leke Dukađinija i iz vremena Skenderbega.
“Još iz tog vremena nastavila je da djelimično opstaje po nekim jako udaljenik i nažalost ne tako razvijenim dijelovima Albanije. Za porodice u krvnoj osveti uspostavljen je projekat psihološke podrške u Skadru”, rekla je ona.
Luiđi Mila, predstavnik Komisije za pravdu i mir Albanije, pokazuje slike na kojima su djeca sa svojim majkama koja su izolovana zbog krvne osvete.
“To su majka i sin u izolaciji. U stvari samo dječak pošto se žene ne izoluju zbog problema krvne osvete. Žene se u principu ne ubijaju zarad krvne osvete. Podijelio sam nekoliko foto-aparata nekim od izolovanih porodica i djeca su sama slikala drugu djecu, unutar porodice ili van nje”, priča Luiđi.
Na tim slikama se vidi da su djeca primjera radi fotografisala sama vrata.
“Djeca su koncentrisana na vrata koja su im najvažnija jer svakog momenta može doči neko i oni mogu biti u opasnosti. U suštini deca fotografišu stvari na koje su osjetljiva, tako da na nekoliko mjesta vidimo upravo vrata”, ističe Luiđi.
(MONDO)