Uticajni američki analitičar o tome šta čeka svijet u budućnosti.
"Imali smo dobru vožnju, ali gotovo je." Ovim riječima geopolitički analitičar i pisac Peter Zejhan opisuje aktuelni trenutak u svjetskoj istoriji. Zlatno doba globalizacije i prosperiteta trajalo je otprilike od 1980. do 2015. godine, ali to doba je zauvijek završeno, a globalizacija je u završnoj fazi.
Zejhan, bivši analitičar američke bezbjednosne konsultantske kuće "Stratfor" i autor nekoliko knjiga, razložio je ovu teoriju u svojoj najnovijoj knjizi sa zloslutnim naslovom: "Kraj svijeta je samo početak: mapiranje kolapsa globalizacije".
"U ovom kontekstu, ruska invazija na Ukrajinu bi se u budućim istorijskim udžbenicima mogla posmatrati kao početak kraja starog svjetskog poretka – ili povratak “staroj normalnosti“, ali prije "kraja istorije" politikolog Fransis Fukujama je predvidio kraj Hladnog rata.
A tog perioda ne bi bilo da SAD, u trenutku najveće moći, nisu odlučile da "potkupe" ostatak svijeta. To se dogodilo nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu kada je ključnim saveznicima ponudio pristup jedinom tada funkcionisanom industrijalizovanom tržištu (svom sopstvenom), sa režimom slobodne pomorske trgovine koji je nadgledala jedina za to sposobna mornarica (svojom) i bezbednosnim garancijama. Ono što smatramo normalnim je zapravo najiskrivljeniji trenutak u ljudskoj istoriji", piše Zejhan u svojoj knjizi, koja je očigledno izazvala veliku pometnju.
Osim što je završio na listi bestselera "Njujork tajmsa", o tome su pisali "Vašington post" i "Foks biznis", a autor je u međuvremenu gostovao u nizu podkastova. Istovremeno, SAD su pomogle zemljama koje su upravo porazile, kao i drugim koje su uništene u ratu, da se obnove i stanu na noge.
Ove zemlje su zauzvrat morale da podrže SAD u Hladnom ratu protiv njihovog glavnog rivala, Sovjetskog Saveza. Na ovaj način, do sada ekonomski marginalizovane ili nesigurne zemlje dobile su priliku da se razviju, pa čak i postanu ekonomske sile poput Kine, ili bar da prikupe bogatstvo iz svojih prirodnih resursa poput Saudijske Arabije.
Kako Zejhan objašnjava u intervjuu za podkast Triggernometry, radilo se o spajanju mnogih manjih, lokalnih ekonomskih sistema u jedan ogroman, globalni, u kome “svako može bilo šta da uveze i izveze bilo kome u bilo koje vrijeme“.
"To nam je dalo globalnu poljoprivredu, dalo nam je globalnu energiju i finansije, dalo nam je globalne industrijske lance snabdijevanja i na kraju stvorilo svijet kakav poznajemo. Ali sada se deglobalizujemo iz više razloga i vraćamo se u pravcu hiljada malih nepovezanih sistema", kaže Zejhan.
Prema njegovoj teoriji deglobalizacije, u budućnosti ćemo imati regionalne trgovinske zone koje će obezbjeđivati regionalne sile, dok će prekomorski lanci snabdijevanja postati daleko nepouzdaniji, nesigurniji i skuplji nego danas, prije svega zato što ih SAD više neće obezbjeđivati. Istovremeno, globalizacija je omogućila daleko veću urbanizaciju nego ranije, a urbanizacija je dovela do dramatičnog pada nataliteta, budući da su djeca na selu „besplatna radna snaga“, dok su djeca u gradu „veoma skupa navika“ .
“Djece nam ne ponestaje, to se desilo prije 40 godina. Ponestaje nam odraslih. Nalazimo se u sve bržem populacionom kolapsu“, upozorava Zejhan, ističući tu ključnu varijablu koja se tako često ignoriše ili uzima zdravo za gotovo u ekonomskim analizama.
Jer eksplozivni rast globalne populacije i donedavno rast u razvijenim zemljama, koji još uvijek traje isključivo zahvaljujući masovnoj imigraciji, stvara lažan utisak da će se taj rast nastaviti. A ako pogledamo "ispod haube", reći će ovaj analitičar, videćemo da udio djece i mladih u ovim populacijama rapidno opada, dok procenat starih raste.
Demografski kolaps razvijenih zemalja znači da više neće imati ni dovoljno radnika ni dovoljno potrošača, što sadašnji ekonomski model čini dvostruko neodrživim, po njegovom mišljenju. U Americi, bebi bumer generacija (rođena poslije Drugog svjetskog rata) je pred odlaskom u penziju, a svaka sljedeća generacija je sve manja. Međutim, SAD imaju koristi od toga što imaju daleko veću generaciju milenijalaca (rođenih od 1981. do 1996.) od drugih razvijenih zemalja.
"Vjerovatno ćemo sljedeće godine dostići 8 milijardi, ali nikada nećemo dostići 9, a nakon toga će doći do sve bržeg pada“, prognozira Zejhan i dodaje da će pad radne snage uticati i na višestruki rast cijena kredita, odnosno kapitala koji je ionako u nestašici.
Uprkos negativnim aspektima, on nije među misliocima koji pozivaju na kraj globalizacije kao na nešto poželjno. Zaista, on otvoreno kaže da će kraj globalizacije biti „katastrofa za veći dio svijeta", budući da većina zemalja u svijetu „ne može da se hrani niti da se napaja, bilo bez direktnog uvoza ili bez uvoza onoga što im je potrebno da bi se sami prehranili i snabdijevali gorivom“.
Ovaj autor predviđa da će nestašica hrane biti globalna i uticati na milijarde ljudi; trgovina industrijskim proizvodima biće završena na način koji će uništiti tehnološki sektor, a doći će i do kolapsa prenosa energije iz jednog regiona u drugi, što je Evropa već vidjela sa ruskim prekidom toka gasa. Uz sve ovo, Zejhan predviđa ozbiljnu i dugoročnu nestašicu vještačkih đubriva na svetskom tržištu, iz više razloga. Kina je zabranila izvoz fosfata koji se koristi za pravljenje vrste vještačkog đubriva. Rat u Ukrajini i sankcije Zapada protiv Rusije zbog njene agresije uticali su na izvoz đubriva na bazi kalijum karbonata, iako đubriva i hrana nisu direktno obuhvaćeni sankcijama. A na azotna đubriva utiču cijene prirodnog gasa.
"Bez đubriva 2022. možda neće biti dovoljno hrane 2023.", upozorio je generalni sekretar UN Antonio Gutereš u Istanbulu na potpisivanju rusko-ukrajinskog sporazuma o deblokadi crnomorskih luka za izvoz žita, đubriva i drugih poljoprivrednih proizvoda. proizvodi.
Prema Zejhanovim rečima, jedan od uzroka dramatičnog povećanja cijena i troškova života kojem smo svjedoci je ekološka politika koja podrazumijeva nultu emisiju ugljen-dioksida, što izaziva globalno zagrevanje.
Njegov argument za ovo je da trenutno jednostavno nemamo dovoljno naprednu tehnologiju baterija, odnosno jeftino i dugotrajno skladištenje električne energije, da bi ova politika bila ekonomski izvodljiva. Rezultat su više cijene i nedostatak energije. Ali, suprotno uobičajenim tumačenjima, Zeihan identifikuje nedostatak radnika kao najveći uzrok inflacije, koja će uskoro postati kritična. Što se tiče gubitnika deglobalizacije, Zejhan ne sumnja – na prvom mjestu je Kina, koja „neće preživjeti ovu deceniju kao industrijska sila, a vjerovatno ni kao ujedinjena zemlja“. Stopa nataliteta u Kini je toliko opala da će se stanovništvo prepoloviti do 2050. godine, prema jednoj projekciji.
"Njihova tačka bez povratka bila je prije 30 godina. Ovo nije vijest. Kombinacija najbrže urbanizacije koju je čovječanstvo ikada vidjelo sa politikom jednog djeteta bila je nacionalno samoubistvo i oni sada umiru“, zaključuje Zejhan. “Oni više nemaju radnu snagu koja je konkurentna u bilo kom industrijskom sektoru. Ne postoji proizvod proizveden u Kini koji se sada ne može jeftinije proizvoditi na drugim mjestima."
Iako se raspad kineske države čini nezamislivim, s obzirom na to da je riječ o jednoj od najstarijih civilizacija na planeti, Zejhan ističe da je njena istorija mnogo nestabilnija nego što se čini.
"Han Kinezi su vladali stanovništvom (današnje) Kine samo oko 300 godina“, kaže Zejhan u intervjuu za Tajms radio. "Polovina tog vremena bilo je pod Mongolima, a polovina ostatka poslije 1945. Amerikanci su poslali Evropljane i Kineze kući".
"Amerikanci su sedamdesetih pozvali Kineze u globalizovani svijet da bi ih okrenuli protiv Rusa, i to je stvorilo Kinu kakvu poznajemo – Kinu bez bezbjednosnih prijetnji, Kinu sa pristupom sirovinama i svjetskim tržištima. To je vještačka konstrukcija. u vještačkoj sredini u najnetipičnijem periodu ljudske istorije.“ , ističe ovaj geopolitički analitičar.
Kina je 2015. podigla granicu na dvoje djece, a nedavno i na troje, ali je prekasno da se preokrene ovaj dramatični trend. U poređenju sa njom, čak je i Rusija, koja je poslije raspada Sovjetskog Saveza doživjela demografski kolaps, u relativno boljoj situaciji.
“Ruska demografija je u lošem stanju i dovešće do kolapsa ruske države u ovom vijeku, vjerovatno oko sredine vijeka, ali (pad) nije tako brz, jer se samo djelimično urbanizovala i industrijalizovala”, kaže Zejhan i sugeriše da Rusija pokušava da sebi kupi vrijeme upravo osvajanjem susjednih zemalja – konkretno Ukrajine.
Povrh toga, Rusija je glavni svjetski izvoznik fosilnih goriva i drugih prirodnih sirovina, dok je Kina uvoznik.
“Najvjerovatniji ishod je da Kina jednostavno implodira. Da li to znači da rata ne može biti? Naravno da ne. Kada zemlje umiru, nikad ne znate šta će da urade“, naglašava Zejhan, ali izražava skepticizam u pogledu mogućnosti invazije na Tajvan jer bi rat sa Amerikom i međunarodne sankcije samo ubrzale njegov kolaps.
Ali azijska supersila nije jedina koja bi mogla potonuti u deglobalizacijskim previranjima. Njemački industrijsko-izvozni model koji ju je učinio najmoćnijom ekonomijom u Evropi (i četvrtom u svijetu) takođe izgleda neodrživ.
“Njemački sistem ima četiri stuba podrške i ne funkcioniše bez sva četiri. Broj jedan, jeftina isporuka energije iz Rusije. To je jedino mjesto gdje Nijemci mogu da nabave ove stvari jeftino i to je osnova njihove teške industrije koja im obezbjeđuje sirovine za njihovu srednju i laku industriju. Ako se nešto desi na najnižem nivou, ne samo da će ostati bez struje, već više nemaju sirovine za proizvodnju plastike, čelika ili bilo čega drugog“, napominje Zejhan.
Gasovod Sjeverni tok 1, koji čini trećinu uvoza ruskog gasa u EU i koji je Rusija zatvorila u julu, vratio se u rad poslije 10 dana, ali sa samo 40 odsto ukupnog kapaciteta. Mnogi već upozoravaju da bi Rusija ove zime mogla potpuno da prekine dotok gasa i ostavi zamrzavanje EU, a posebno Njemačke, uz recesiju i dalje divljanje cijena.
Cilj Vladimira Putina koji stoji iza ovih pritisaka je jednostavan, prema Zejhanu – da prisili Njemačku da se povuče iz NATO-a, zvanično ili u praksi, kako bi prestala da šalje vojnu pomoć Ukrajini preko njene teritorije.
“Tako da Nijemci budu primorani da biraju da li će žele da budu industrijalizovani i neutralni ili deindustrijalizovani i zapadni. To nije baš zabavna debata.”
Drugi stub je, opet, demografija – Nijemci su, prema Zejhanu, populacija koja najbrže stari u Evropi i među prvih 5 u svijetu. U ovoj deceniji odlazi u penziju i njihova najbrojnija generacija, a svaka naredna biće sve manja, što sadašnji model čini neodrživim. Zaista, predsjednik Konfederacije njemačkih udruženja poslodavaca (BDA), Rajner Dulger, nedavno je izjavio da im je potrebno najmanje 500.000 novih kvalifikovanih radnika godišnje da bi privreda funkcionisala. Dulger traži da se olakša i poveća useljavanje stranih radnika, ali je pitanje da li Njemačka može privući toliki broj kvalifikovanih radnika.
Treći stub su druge evropske zemlje poput Poljske, Češke, Rumunije ili Ukrajine, jer „uspješan proizvodni sistem zahteva različite faze proizvodnje sa različitim radnim snagama različitih vještina i cijena“, nastavlja Zejhan. A četvrti stub je sama globalizacija, pošto je njemačka industrija izvozno orijentisana.
“Njemački ekonomski model ne može da preživi dvadesete (ove decenije), a Rusija će odlučiti da li će preživjeti 2022. godine“, rezimira on i dodaje da će sa sobom povući i druge ekonomije centralne i istočne Evrope.
Međutim, neće svi biti gubitnici u ovoj istorijskoj tranziciji. Po Zejhanovom mišljenju, SAD će u narednom periodu biti u najboljoj - ili barem najmanje lošoj - demografskoj, kao i ekonomskoj situaciji, jer nisu previše uložile svoju ekonomiju u globalizovane sisteme. U Evropi bi najbolje mogle da prođu Velika Britanija i Francuska, a u ostatku svijeta zemlje poput Turske, Argentine, Meksika, Kanade i Australije.
Zemlje će, u suštini, imati tri opcije: čvrsto se držati moćnije sile poput SAD, postati nezavisni regionalni igrač ili naučiti da žive bez onoga što je globalizacija donijela. A za neke zemlje to znači da će njihovo stanovništvo bukvalno gladovati.
(MONDO)