Poznati britanski analitičar, stručnjak za Bliski istok, u svojoj analizi iznosi da bi Crveno more, Irak, Sirija i Liban mogli bi da budu buduća bojna polja.
Gdje će izbiti sljedeći izraelsko-iranski sukob? Kako Majkl Stivens, stručnjak za Bliski istok britanskog instituta za istraživanje Royal United Services Institute (RUSI), navodi u svojoj analizi za Dejli mejl, Crveno more, Irak, Sirija i Liban bi mogli bi da budu buduća bojna polja na kojima bi izbio rat koji bi bio toliko žestok, da bi Gaza predstavljala samo predjelo, manji uvod u mnogo gori i širi sukob.
Bliski istok se, prema njemu, nalazi na ivici opasne provalije posle nedelju dana u kojima su Izrael i Iran izveli svoje osvetničke napade. Tokom protekle dvije decenije, dve neprijateljske zemlje su vodile "rat u sjenci" preko svojih satelita kao što je Hezbolah u Libanu, koji podržava Teheran, ili kroz tajne aktivnosti i sajber rat, ciljajući na infrastrukturu druge.
Ono što je važno jeste da nijedna zemlja nije koristila svoju vojsku za otvorene napade unutar suvjerene teritorije druge. Ove nedjelje, međutim, taj tabu je razbijen, što je region gurnulo u zabrinjavajuću novu dinamiku u kojoj bi Izrael i Iran mogli smatrati neophodnim da nastave sa mjerama odmazde kako bi izbjegli da ispadnu slabi u očima drugih aktera.
Kako stvari sada stoje, ocjenjuje Stivens, događaji se odvijaju tako brzo da je teško predvidjeti u kom pravcu će se stvari razvijati, a visok nivo tenzija znači da bi bilo kakva pogrešna procjena bilo koje strane mogla dovesti do brze eskalacije regionalnog nasilja, pa je potrebno razmotriti kako bi se to moglo dogoditi i gdje bi se moglo dogoditi. Region Bliskog istoka je pun potencijalnih žarišta koja bi mogla brzo da se razbukte, ali neke oblasti su opasnije od drugih i kao rezultat toga je manje vjerovatno da će se odmah destabilizovati.
Crveno more je na prvom mjestu, tu je i Irak
Crveno more je vjerovatno prvo mjesto gde se očekuju veliki problemi. Iranski saveznici Huti, jemenski šiitski pobunjenici, glavna su remetilačka sila u Jemenu. Nakon devet godina građanskog rata u Jemenu, postalo je teško izbaciti ih iz njihovih baza na zapadnoj obali, a oni u potpunosti kontrolišu glavni grad Sanu.
Već četiri meseca Huti napadaju civilne brodove i suočavaju se sa odmazdom američkih i britanskih vazdušnih snaga. Međutim, oni i dalje imaju mogućnost da gađaju brodove raketama i bespilotnim letjelicama, što čini plovidbu u tom regionu na ključnom trgovačkom putu veoma nesigurnom. Ti napadi bi lako mogli eskalirati ili se čak proširiti na Indijski okean, jer Iran nastoji da iskoristi sva sredstva koja su mu na raspolaganju da poveća cijenu sukoba za Zapad.
U Iraku, šiitske naoružane grupe, od kojih su neke lojalne Iranu, povezane sa vladinim ministarstvima, imaju mogućnost da gađaju zapadne mete kao što su ambasade i izvode napade na zapadne interese poput naftnih kompanija i američkih vojnih objekata. Američka vojna baza Al Asad u zapadnom Iraku, kao i vazdušna baza u kurdskoj prestonici Erbilu, već su gađani, a Iranci bi mogli izabrati da gađaju ove baze balističkim projektilima ili bespilotnim letjelicama, uvlačeći SAD dublje u sukob.
Izrael je, s druge strane, izveo vazdušne napade na ove grupe 2019. godine, a Izraelci mogu da smatraju da bi dalji napadi bili dobar način da se nanese šteta Iranu bez još jednog direktnog napada na njegovu teritoriju.
Sirija i Liban
Izraelci bi takođe mogli odlučiti da povećaju svoj udio u Siriji, gdje je glavni grad Damask dom nekoliko iranskih vojnih komandanata i bataljona Korpusa iranske revolucionarne garde (IRGC). Ove jedinice bi mogle da se koriste za planiranje iranskih napada iz Sirije, ali bi mogle da budu i meta za odmazdu izraelskih vazduhoplovnih snaga, kao što se dogodilo u martu, kada je viši komandant IRGC-a Mohamed Reza Zahedi ubijen u ciljanom izraelskom vazdušnom napadu.
Iranske logističke veze od glavnog grada Sirije do njegovog saveznika u Libanu, Hezbolaha, čine južnu Siriju očiglednom žarišnom tačkom gdje bi mogla doći do brze eskalacije i osvetničkih napada sa obje strane. Ali tu je i sam Liban, gde je libanski Hezbolah razmenio vatru sa Izraelom više od 5.000 puta od kada je Hamas napao Izrael 7. oktobra prošle godine i od početka rata u Gazi. Od tada je ubijeno 200 Libanaca i 16 Izraelaca, a velika područja sa obe strane izraelsko-libanske granice ostaju prazna jer su civili bežali u strahu za svoje živote.
Hezbolah ima arsenal raketa koji se procjenjuje na više od 150.000 komada. Ako budu lansirani, oni bi probili višeslojni sistem protivvazdušne odbrane Izraela i izazvali pustoš širom zemlje. Izrael bi tada morao da napadne Liban u znak odmazde, što bi dovelo do rata čija bi žestina bila toliko intenzivna da bi Gaza izgledala kao samo početak pravog sukoba. S obzirom na to koliko bi ishod takvog sukoba mogao biti strašan, malo je vjerovatno da bi Iran ili Izrael izazvali opšti sukob na sjeveru, osim ako se situacija ne pogorša do te mjere da jednostavno ne postoji druga opcija.
Međusobni udari Irana i Izraela
Ali, uostalom, tu su i sami Izrael i Iran. S obzirom na veliku udaljenost između dvije zemlje, nijedna ne bi mogla da izvrši direktnu invaziju, ali obe zemlje posjeduju značajne mogućnosti balističkih raketa, a scene poput one u noći 13. aprila, kada je Iran izveo veliki raketni i dron napad na Izrael, bi zaista mogla postati redovna pojava. Ovo bi zauzvrat izazvalo duboku zabrinutost za SAD i njihove zapadne saveznike, poput Velike Britanije, koji su odlučni da brane Izrael.
I dok se sumnja da Izrael ima nuklearni arsenal, Iran još nije proizveo sopstveno nuklearno oružje, tako da nema šanse za nuklearni sukob na Bliskom istoku u bliskoj budućnosti, ocjenjuje autor. S druge strane, prisustvo važnih američkih baza u Bahreinu, Kuvajtu, Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što uključuje i snažno britansko vojno prisustvo, ne znači mnogo u smislu eskalacije. Ti resursi bi mogli da se koriste za kontrolu neba između Izraela i Irana ako se stvari pogoršaju, ali te zemlje su jasno stavile do znanja da iz tih baza ne može da se pokrene nikakav uzvratni napad na Iran i da neće prihvatiti da budu uvučene u širu konfrontaciju Izrael, što znači SAD, protiv Irana.
Stoga je, prema Stivensovim riječima, vjerovatnoća sukoba u Zalivu prilično mala, ali je zato daleko veća vjerovatnoća da će iranske pomorske snage zaustaviti plovidbu kroz Ormuski moreuz, kao što se dešavalo mnogo puta ranije, što bi naglo povećalo cijene nafte i ozbiljno poremetile čak trećinu svjetskog snabdijevanja energijom.
Hitna diplomatija
Sve ovo stvara veoma zabrinjavajuću sliku u kojoj višestruke tačke žarišta mogu dovesti region u mnogo širi sukob. Iranski resursi u Libanu, Siriji, Iraku i Jemenu znače da postoji mnogo tačaka na kojima Teheran može biti povređen ako stvari eskaliraju.
U međuvremenu, izraelska superiorna vojna tehnologija znači da zemlja može da izvrši precizne udare na iranske resurse bilo kada i bilo gdje. Istovremeno, u regionu je sada na djelu intenzivna diplomatija u vanrednim situacijama, koja bi mogla da pomogne da se "ohlade glave" i prevaziđe trenutna situacija. Najvažnije će biti ubediti i Izrael i Iran da 'smire strasti' i povuku se iz sadašnjeg ciklusa eskalacije, pre nego što se stvari pogoršaju. Jedina pozitivna stvar je da, uprkos masovnosti napada, niko nije stradao, a civili nisu ni gađani. Stoga, zaključuje Majkl Stivens, još ima vremena da diplomatija prevlada i da region izbjegne širi rat.
(Jutarnji/MONDO)