U nacionalnom parku Žematija, u zapadnoj Litvaniji, nalaze se ostaci nekadašnje sovjetske raketne baze u kojoj su se kovali zlokobni planovi za uništenje Zapadne Evrope.
Redovi brezovih stabala i baltičkih borova njišu se na vjetru dok se put sve dublje uvlači u šumu. Ovde, u mirnim dubinama Nacionalnog parka Žemaitija u zapadnoj Litvaniji, području idiličnih jezera, močvara, starih sela i šuma, 50-ak kilometara od Baltičkog mora, nekada su sovjetski operateri raketa u tajnosti čekali, spremni da unište Zapadnu Evropu.
Danas je nekada strogo povjerljivi kompleks poznat kao Raketna baza Plokštine najposjećenija atrakcija parka, Muzej Hladnog rata. Tokom 2024. godine, 35.000 ljudi iz cijelog sveta došlo je da istraži ovaj jezivi podzemni svijet, uključujući podzemne prostorije, prolaze i silos za rakete, koji se spušta čak 30 metara ispod zemlje.
Višestruki slojevi bodljikave žice dočekuju svakoga ko stigne do objekta. Zatim se pojavljuju četiri bijela kupolasta objekta, koji su kontrast zelenilu šume, bunkeri u kojima su nekada bila smještena oružja za masovno uništenje. Te strukture stoje tamo poput čudnih pečurki koje ne pripadaju svom okruženju.
Istorija baze odražava logiku Hladnog rata i trke u nuklearnom naoružanju. Zapadna Litvanija, koja je u to vrijeme bila dio Litvanske Sovjetske Socijalističke Republike u okviru SSSR-a, bila je savršena lokacija za skladištenje bojevih glava usmjerenih ka NATO zemljama.
Litvanija, koja se nalazi preko puta Skandinavije, sa druge strane Baltičkog mora, pretvorena je u snažno militarizovanu zonu sa raketnim bazama, vojnim gradovima i garnizonima. Susjedne Letonija i Estonija, takođe deo SSSR-a, doživele su istu sudbinu.
Šuma Plokštine, usred ničega, nudila je idealne uslove za izgradnju tajnog podzemnog kompleksa. Obližnje jezero Plateliai, površine 12 kilometara kvadratnih, obezbjeđivalo je vodu za rashladne sisteme, stanovništvo okolnih sela bilo je malobrojno, a mekano, peščano tlo bilo je lako za iskopavanje.
Strogo čuvana tajna
Raketna baza Plokštinė završena je 1962. godine, nakon dve godine izgradnje u kojoj je učestvovalo više od 10.000 radnika iz svih krajeva Sovjetskog Saveza. Tako ogroman poduhvat nije mogao da prođe neprimećeno među lokalnim stanovništvom.
“Ljudi nisu znali kakvo je oružje tamo bilo skladišteno, ali smo znali za to mjesto,“, kaže Aušra Brazdeikite, vodič u Muzeju Hladnog rata. Brazdeikite je rođena u selu nedaleko od baze i provela je cijeli život u tom kraju.
Vojnici su postali deo svakodnevice lokalnog stanovništva, a zvuk teških mašina koje prevoze vojnu opremu bio je uobičajena pojava.
“Radili smo zajedno sa vojnicima iz različitih sovjetskih republika na zadružnim farmama, ali se o vojnim temama nikada nije razgovaralo“, priseća se ona. Postavljanje pogrešnih pitanja moglo je tragično da se završi u Sovjetskom Savezu.
Kompleks je bio strogo obezbjeđen električnom ogradom dugom oko tri kilometra koja je okruživala bazu. Gusta šuma dodatno je otežavala pristup, pa lokalno stanovništvo nije ni pokušavalo da joj priđe.
Sva ta tajnovitost se isplatila. Američka obavještajna služba otkrila je bazu tek 1978. godine putem satelitskog izviđanja. Do tada su Sovjeti već povukli objekat iz upotrebe, kao deo sporazuma o raketnom razoružanju između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država.
Duboko podzemlje
Ulaz u objekat je, kao i nekada, kroz otvor u zemlji.
“Molimo vas, obrišite noge“, stoji natpis na ruskom jeziku iznad hermetički zatvorenih vrata. Čistoća je važna na radnom mestu, naročito ako radite u tajnom podzemnom postrojenju sa nuklearnim bojevim glavama.
Raketna baza Plokštine bila je složen vojni projekat, uzorni objekat te vrste u Sovjetskom Savezu. U njenom središtu nalazio se podzemni komandni centar povezan mrežom hodnika, a tu su bila i četiri vertikalna okna dubine 30 metara, u kojima su bile smještene rakete tipa R-12 “Dvina“, namenjene napadu sa zemlje na zemlju. Postojala je čak i podzemna elektrana za proizvodnju energije u vanrednim situacijama.
Nakon što je Litvanija 1990. godine proglasila nezavisnost od Sovjetskog Saveza, i posle pada Gvozdene zavese, baza je potpuno napuštena i opljačkana zbog metala. Zahvaljujući sredstvima Evropske unije, lokalne vlasti su uspele da stvore muzej, koji je otvoren 2012. godine, omogućivši javnosti pristup komandnom centru, elektrani i jednom raketnom silosu.
Šetnja kroz mračni podzemni lavirint izaziva jezu, ne samo zbog same atmosfere, već i zbog brojnih sovjetskih rekvizita: statua Lenjina i Staljina, vojnih odlikovanja, keramike i zastava sa srpom i čekićem. Posetioci prolaze kroz tematske interaktivne sale posvećene različitim fazama Hladnog rata i upoznaju se sa propagandom koja je obeležila drugu polovinu burnog 20. vijeka. Tu i tamo, realistične silikonske figure mrzovoljnih vojnika odvode vas pravo u jezivu sovjetsku dolinu sablasnosti.
Najimpresivnije atrakcije su napušteni ostaci vojne tehnologije. Kostur nekadašnje elektrane bio bi savršena scena za video igru. Tu je i ogromna hala u kojoj je skladišten rezervoar sa gorivom za rakete.
Ali glavni dragulj je silos. Osjećaćete se malim i vrtoglavim stojeći na ivici tog trideset metara dubokog otvora u ponor. Iako rakete nikada nisu napustile ovo okno da bi donele razaranje, tokom godina bilo je i žrtava.
“Jedan vojnik je pao u smrt kada mu se pojas za bezbjednost pokvario tokom rutinskog servisa“, kaže Brazdeikite, čije reči tiho odjekuju u tami.
“Još dvojica vojnika su poginula tokom curenja azotne kiseline dok su pokušavali da natoče gorivo u raketu“, dodaje ona. Tama se sve više zgusnjava.
Napušteni grad iz susjedstva
Samo nekoliko koraka od četiri silosa nalazi se napušteni grad duh koji nikada nije dobio ime. U početku je u njemu živjelo oko 300 vojnika i oficira koji su radili u raketnoj bazi.
Neobično je da su, nakon gašenja baze Plokštinė, neke administrativne zgrade u gradu preuređene u dečji letnji kamp. Kamp je nosio ime “Žuvedra“, što znači galeb, i radio je od 1979. do 1990. godine. Autobuska stanica odmah iza ulazne kapije oslikana je šarenim muralom koji prikazuje patuljka na pečurci kako drži cvijet.
Danas od vojnog grada nije ostalo mnogo. Najimpresivniji prizor su niz nekadašnjih skladišnih hala. Prekrivene blatom i travom, izgledaju kao drevne piramide izgubljene u šumi.
Raj i pakao
Kontrast između sumorne, napuštene nuklearne raketne baze i prelijepe okolne regije mogao bi biti alegorija savremene Litvanije.
Zemlja je uspešno prevazišla decenije sovjetske okupacije i svoje rane iz Hladnog rata pretvorila u poučne lekcije.
Daleko od baze, Nacionalni park Žemaitija jedan je od najljepših predjela u Litvaniji, bogat atrakcijama. Posjeta parku vodi vas u srce Samogicije, regije sa bogatom lokalnom kulturom. Paganske i hrišćanske tradicije ovde koegzistiraju, smatra se da je ova zemlja bila poslednji dio Evrope koji je prihvatio hrišćanstvo, u 15. vijeku.
Žemaičių blynai, iliiti samogiški palačinci, smatraju s prvim obrokem iz lokalne kuhinje, bogati palačinke od krompira, sa mesom unutra. Cepelinai, knedle od krompira, punjena sirom ili mlevenim mesom, su još jedan litvanski specijalitet koji ostavlja bez daha. Niko ne treba ode odavde bez da proba šaltibarščiai, hladnu ružičastu supu od cvekle.
Grad Plateliai, koji se nalazi 15 minuta severno od nuklearnog objekta, dom je crkve apostola Petra i Pavla, zadivljujuće drvene građevine iz 18. veka. Obnovljena palata u gradu sada je dom muzeja Mardi Gras, sa prepoznatljivim drvenim maskama.
Jezero Plateliai samo po sebi je raj za ljubitelje prirode, sa biciklističkim i pešačkim stazama, mjestima za kampovanje uz obalu i restoranima sa prelepim pogledom na vodu.
Nekada je najveća tajna Žemaitije bila nuklearna raketna baza Plokštine. Danas je ovaj kraj pravo skriveno blago za spor i uživački evropski turizam.
(MONDO/CNN)