SAD će 3. novembra izabrati novog - ili starog - predsjednika, zavisno o tome dobije li izbore aktuelni predsjednik Donald Tramp ili njegov protivkandidat, bivši potpredsjednik Džo Bajden.
Izbori u SAD-u drugačiji su nego u drugim zemljama, a ovogodišnji bi isto tako mogli biti drugačiji nego dosadašnji. Počnimo od samih osnova. Američkom političkom scenom apsolutno dominiraju dvije stranke - demokrati, koji predstavljaju liberalno-progresivnu struju u američkoj politici i čiji kandidat je Bajden (77), te republikanci, čiji kandidat je Tramp (74), a koji predstavljaju konzervativnu struju. Posljednji demokratski predsjednik bio je Barak Obama (2009.-2017.), s Bajdenom kao potpredsjednikom, a posljednji republikanski kandidat pre Trampa bio je Džordž W. Buš (2001.-2009.)
Amerikanci na izborima predsjednika ne biraju neposredno, već svojim elektorima poručuju kome da daju glas, ali ta poruka nije i obavezjujuća! Najvažnije države su Ohajo, Florida, Pensilvanija i Virdžinija, jer su birači u tim državama tradicionalno neodlučni. U ostatku SAD uglavnom se zna kojoj su partiji naklonjeni.
Amerikaci biraju 46. predsjednika Sjedinjenih Država indirektno, sistemom koji se zove Izborni koledž (Electoral College) i koji je definisan već u drugom članu Ustava. Kada američki građanin glasa, on poručuje predstavnicima svoje savezne države, ili elektorima za koga treba da glasaju.
Bez obzira sa kolikom većinom jedan od kandidata pobijedio u nekoj saveznoj državi, svi glasovi elektora idu samo njemu. Izuzetak su dvije države - Mejn i Nebraska, gdje se broj elektora dijeli proporcionalno broju osvojenih glasova.
A kako se određuje koliko će koja država imati elektora? Svaka država ih ima minimalno tri. Ostale dobija na osnovu broja stanovnika. Taj broj se mijenja poslije svakog novog popisa stanovništva, dakle, jednom u 10 godina. No, države sa malim brojem stanovnika poslovično imaju više elektora nego što im pripada.
Najoštećenija je Kalifornija, kojoj je ovakim sistemom oduzeto 10 elektora. Tako, na primjer, glas jednog građanina Vermonta vrijedi koliko glasovi troje građana Teksasa, dok jedan glas iz Vajominga vrijedi koliko četiri glasa u Kaliforniji.
Međutim, predsjednički kandidati uvijek pažnju i novac koncentrišu na samo četiri države. To su Ohajo, Florida, Pensilvanija i Virdžinija, poznate i kao "klimave države". Za razliku od ostalih 46 "stabilnih država" gdje Demokratska i Republikanska stranka manje-više znaju da li će pobijediti, tradicionalno, glasači u "klimavim državama" su neodlučni, pa se za njihove glasove vodi i najveća borba.
A kako glasa 11 miliona Amerikanaca van Sjedinjenih Država? Zvuči nevjerovatno, ali skoro četiri i po miliona ljudi, koji žive na takozvanim Teritorijama, dakle u Portoriku, Guamu, na američkim Djevičanskim i Sjevernim Marijanskim ostrvima, ne glasaju na predsjedničkim izborima, jer ne žive ni u jednoj od saveznih država.
Dakle, ako ste Amerikanac u dijaspori, pa čak i američki astronaut u svemiru, možete da glasate poštom, a ako živite na Teritorijama, to pravo vam je uskraćeno, iako je broj stanovnika veći nego u šest slabo nastanjenih saveznih država.
Pobjeđuje onaj kandidat koji skupi 270 elektorskih glasova
No, vratimo se onima koji pravo glasa imaju, pa su izabrali elektore. Ukupan broj elektora iznosi 538. On odražava zbir broja članova oba doma američkog Kongesa na koji su dodata tri elektora, koji se biraju u američkoj prijestonici, koja ne pripada ni jednoj od država.
Dakle, pobjednik predsjedničkih izbora je onaj kandidat koji sakupi barem 270 elektorskih glasova. Ovakav sistem teorijski omogućava da kandidat pobedi sa samo 22 odsto osvojenih glasova. Samo je potrebno da osvoji 50 odsto plus jedan glas u malim državama sa vrjednijim glasovima.
Ovo je možda drastičan primjer, ali zaista se u istoriji Sjedinjenih Američkih Država tri puta dogodilo da pobijedi kandidat koji je osvojio manje glasova građana. Posljednji takav slučaj bila je pobjeda Džordža Buša mlađeg nad Alom Gorom 2000. godine.
Konačno, elektori se sastaju u Vašingtonu ne u novembru, već u decembru, i oni su ti koji zvanično biraju predsjednika. Začkoljica je u tome što elektori nisu obavezni da glasaju onako kako to građani žele i čak 87 puta su se do sada oglušili o volju građana, mada to nikada nije izmenilo konačan ishod predsjedničkih izbora.
Anonimni elektori - relikt prošlosti
Zašto američkog predsjednika biraju anonimni elektori? To je relikt vremena američke borbe za nezavisnost kada se osnovano strahovalo za bezbjednost izbornog procesa.
A šta ukoliko nijedan od kandidata ne dosegne 270 elektora? U tom slučaju predsjednika bira Predstavnički dom Kongresa, a potpredsjednika Senat. Iako u Predstavničkom domu sjedi 435 kongresmena, nemaju svi pravo da biraju predsjednika, već kongresmeni jedne savezne države moraju da stanu iz jednog kandidata i daju mu samo jedan glas. Malo je jednostavnije u Senatu gdje svaka država daje po dva senatora, koji u ovom slučaju moraju da se slože koga da podrže.
Tako glasanje za predsjednika postaje potpuno disproporcionalno, jer u 10 američkih država živi više od polovine stanovnika, koji bi u ovom slučaju imali samo petinu glasova. Ukoliko nekim slučajem glasanje za prdsjednika u Predstavničkom domu bude nerešeno, a Senat izabere potpredsjenika, on će i obavljati dužnost predsjednika sve dok se drama u Predstavničkom domu ne rasplete.
Potpredsjednik u ovom slučaju može da bude iz suparničke stranke predsjedniku. U najgorem slučaju, ukoliko je u oba doma Kongresa glasanje neriješeno, dužnost predsjednika obavlja predsjedavajući Kongresa.
(mondo.rs)