Tešanjsku javnost zgrozila je vijest da su tri učenika drugog razreda OŠ „Huso Hodžić“, dakle djeca od samo sedam godina, naočigled cijelog razreda bacili na pod, a potom nemilosrdno šutirali vršnjaka iz razreda.
"Ne mogu da vjerujem da djeca u dobi od sedam godina vrše vršnjačko nasilje toliko. Da su moje dijete za vrat uhvatili, bacili i nogama ga udarali više puta u predjelu stomaka. Djeca od sedam godina", u nevjerici priča otac dječaka Haris Hundur za Avaz.
Na jednoj od radionica održanih prije nekoliko dana u susjednom Doboju pedagozi su upozorili.
"Ranije je vršnjačkog nasilja bilo u višim razredima. Međutim, sad se sve češće pojavljuje i u nižim razredima", upozorila je pomoćnica direktora u OŠ „Vuk Karadžić“ u Doboju Ljubica Vukojević.
Dva dana nakon incidenta dječak se roditeljima počeo žaliti na jake bolove u stomaku.
"Vjerujte, medicinski sam radnik, ali u životu nisam vidio da se dijete tako grči od tolikih bolova. Taj sat i nešto koliko je operacija trajala mi nismo znali da li će naše dijete živo ostati", kroz suze priča Haris.
"To je „stres ulcus“ dijagnoza. To znači da je od prevelikog stresa nastao čir, pukao i izlio se gdje je moglo doći do fatalnog ishoda. Hvala Bogu nije i ja se zahvaljujem osoblju Hitne medicinske pomoći i Opšte bolnice u Tešnju na svemu što su učinili da moje dijete spase", kaže Haris.
Nakon što su postali svjesni da nije riječ o dječijem koškanju, nego brutalnom premlaćivanju roditelji su sve prijavili policiji i Centru za socijalni rad u Tešnju.
"Škola nije odreagovala kako je trebalo. Nismo imali predstavu dva i po dana koliko je to nasilje bilo. Niko mi se nije obratio i rekao šta se tačno desilo. Pitao sam druge roditelje i tako saznao da je to bilo brutalno premlaćivanje", kaže otac.
U policijskom izvještaju, na koji roditelji imaju zamjerke, pogrešno je evidentiran sam dan incidenta koj ise desio 23.10.2024., a u školi nisu bili raspoloženi za razgovor.
"Ja smatram da se to zataškava, da se gura pod tepih da to ostane da se ne zna, da se upakuje. Nećemo to dozvoliti. Idemo i prema nadležnom Ministarstvu i dalje. Ja idem do kraja. Ja sam samo iznenađen brojem roditelja koji mi se javljaju, jer imaju iste probleme i slične", zaključuje Haris Hundur.
Nakon svega postavlja se pitanje hoće li institucije, porodica, škola, bilo ko, konačno reagirati. Jer društvo u kojem sedmogodišnjaci, umjesto „Tašun, tašun tanana“ promoviraju nasilje, mora priznati da ima uistinu ogroman problem.
(Mondo)