Nakon što je majka djevojčice s celebralnom paralizom optužila zaposlene u banjalučkoj igraonici "Jungle Land" da su njenu ćerku udaljili iz objekta, jer su se druga djeca i njihovi roditelji bunili, oglasio se i vlasnik, Marko Vračar.
Prenosimo njegovu izjavu:
"Prema pravilniku igraonice „Jungle Land“, djeca mlađa od tri godine, kao i djeca sa posebnim potrebama, u igraonici mogu boraviti isključivo u pratnji roditelja/staratelja koji ih aktivno čuva, kako bi kao i ostala djeca mogli da uživaju u sigurnom i bezbrižnom boravku. Sa istim pravilom upoznata je Teodorina majka, no roditeljska odluka je bila da je djevojčica u mogućnosti brinuti se za sebe. Obzirom da je Teodora naš redovni posjetilac i naše radnice su joj uvijek sa zadovoljstvom posvećivale pažnju i brigu, djetetu je dopušteno da se igra bez pratnje, uz upozorenje da je tog dana u igraonici prisutno više djece i da joj neće moći posvetiti pažnju kao obično.
Jedno od pravila koje imamo i kojega se strogo pridržavamo jeste da svi roditelji ostave kontaktne telefone i postaraju se da budu dostupni za vrijeme boravka djece u igraonici, kako bi bili informisani o svemu što se tiče djeteta. To mogu biti razne situacije, od bezazlenog dječijeg plača do povreda tokom igre, ali naša obaveza je da nekritički informišemo roditelje, kako bi oni na osnovu pruženih informacija odlučili o daljem postupanju. Jednako smo postupili i u Teodorinom slučaju, kada smo primijetili negodovanje druge djece i roditelja, jer bi nereagovanje na takvu situaciju moglo imati posljedice, prije svega na Teodoru. Nama je bilo u interesu da Teodori bude ugodno, da se bezbrižno igra, a onog trenutka kada smo uvidjeli da se to ne odvija kako je planirano, kontaktirani su i Teodorini roditelji, ali i roditelji djece koja su neprimjereno reagovala.
Igraonica „Jungle Land“ nije vaspitna ili obrazovna ustanova, te osobe zadužene za prijem i čuvanje djece nisu odgovorne da edukuju djecu i roditelje, pa, samim tim, ne ulazimo u razmatranje da li su roditelji druge djece trebalo da pripreme svoje mališane da su među njima i drugari koji imaju posebne potrebe. Da nam se slična situacija ponovi, iznova bi prva reakcija bila da obavijestimo roditelje, bez obzira o kojem se djetetu radi, jer roditelji imaju pravo da znaju i to je jedino ispravno i odgovorno. Djevojčica Teodora nije izbačena iz igraonice, niti je traženo od roditelja da ju napusti, o čemu govori činjenica da je nakon našeg razgovora s roditeljima ostala još oko sat vremena da se igra, bez pratnje roditelja.
Igraonica „Jungle Land“, u granicama svojih mogućnosti, zalaže se da mentalno ili fizički onesposobljeno dijete uživa pristojan i dostojanstven boravak u našim prostorijama, čime dajemo naš mali doprinos aktivnom učestvovanju djece u zajednici i zbog čega nas je, vjerujemo, Teodora rado posjećivala.
Pozivanjem Teodirinih roditelja onog trenutka kada smo osjetili da bi njen boravak mogao biti suprotno tome, smatramo ispravnim i nediskriminirajućim po osnovu invaliditeta, jer bi tako, bez dvoumljenja, postupili za svako dijete. Primjena pravila pozivanja roditelja ne odnosi se samo na djecu sa posebnim potrebama, nego na svu djecu, i to je pravilo na kojem upravo roditelji insistiraju kada nam povjeravaju mališane. Diskriminacija znači pravljenje razlike, odnosno nejednak tretman, a prema Teodori smo postupili kao prema drugoj djeci, pozivajući njene roditelje nakon osnovane procjene.
Igraonica „Jungle Land", iako je po svojoj namjeni ugostiteljski prostor i prostor za rekreaciju i zabavu djece, nastojaće da i ubuduće osigurava kvalitetne i bezbjedne uslove za igru svih mališana. I dalje ćemo se truditi da izmamimo osmijehe i djece i roditelja i to će nam biti najveća satisfakcija u svakodnevnom radu s djecom, ali poslujući odgovorno i u najboljem interesu djece".
(MONDO)