Ratni vojni invalid iz Brvnika kod Šamca Goran Čeliković bavi se korparstvom od svoje 15 godine, a sa suprugom Ljubicom isplete po 10 korpica dnevno provodeći po devet časova u koncentrisanom radu.
NIJE VIŠE KAO PRIJE
Goran voli taj posao i radi ga sa puno ljubavi, ali ističe da "više nije kao prije", te da se ne isplati.
Čeliković napominje da je korparstvo bilo tradicija u Posavini, te da su se sva sela prije rata bavila korparstvom i dobro živjela od toga.
"Malo koja kuća se nije bavila korparstvom. Ali, to je danas zanat koji, kako mi se čini, završava svoje jer nema mlađih ljudi, zainteresovanih, koji bi se bavili korparstvom. Nemaju računice", priča Čeliković.
On objašnjava da ovaj zanat nije teško naučiti, te da se može postati osrednji majstor za mjesec dana, a onaj ko ima volju da to radi - postaće dobar majstor.
MALA ZARADA
Čeliković ima jedan hektar nasada šibe koji je star 15 godina, a drugi je mlađi pet-šest godina, za šta je dobio donaciju od opštine i udruženja "Don" iz Prijedora.
"Od 50 do 100 metara po hektaru bude po vagon šibe, ako je dobra godina i ako nije suša, što je dovoljno za moje potrebe. Već je stara parcela i mislim je preorati, pa će mi ostati mlađa parcela", kaže Čeliković.
On navodi da radi sa korparama u Grebnicama, Domaljevcu i Matićima i da svi ispletu 20 korpica dnevno, sa i bez "šine".
"To je bruto 40 KM - to zaradimo ja i supruga kada odbijemo materijal, s obzirom na to da radim sa svojim materijalom", dodaje Čeliković.
On ističe da je nekada bilo bolje, te da je samo od jednog hektara crne šibe koja se proda mogao kupiti novi auto, a sada je to sve palo u bescijenje.
KUPCI SVE VIŠE ODREĐUJU CIJENU
"Ucjenjuju nas oni koji od nas kupuju. Nema ko da radi. Ja sam ranjen u glavu, teže mi je sjediti i opterećuje mi kičmu. Dosadilo mi je, radim 35 godina i samo smo u ratu prekidali posao", priča Čeliković.
On i supruga prave pijačne korpe, korpe za drva, korpe za cvjećare...
"Nude nam od 50 do 100 artikala da izaberemo koje ćemo raditi. Mi uzimamo ono što je nama pogodnije i lakše raditi i za šta ide manje materijala. To su zapravo te sitne korpe koje danas radimo", ističe Čeliković.
OD AMERIČKOG TRŽIŠTA DO HRVATSKIH KAFIĆA
On napominje da više nema narudžbi za pravljenje regala i namještaja od pruća.
"To je prije bila serijska proizvodnja. Tada sam bio kooperant sa šamačkom poznatom `Korparom`, koja je imala oko 2.000 kooperanata. Dnevno se izvozilo za Ameriku. To su bile kompozicije koje su izlazile iz Šamca", prisjeća se sa sjetom Čeliković.
Danas se manje radi, a, ako se i radi, to su manje količine i namještaj za opremanje kafića, uglavnom u Hrvatskoj.
"Polako svoje prerađujem. Nađem ljude koji skuvaju šibu i ogule, ali ne znam da li ću nastaviti da se bavim ovim poslom. Imam materijala, ali cijene su visoke. I ovo malo što nas još radi uglavnom su ljudi starije i srednje generacije. Izumire tradicija koja je ovdje pravila čuda i od koje smo živjeli kao kraljevi", priča Čeliković.
(Srna, Mondo)