Pročitajte reportažu iz Peći...
Prije nego su se ukazala svjetla u podnožju nevjerovatnih serpentina od crnogorske Kule prema Peći, gdje je Rukometni klub Borac m:tel gostovao ekipi Bese u trećem kolu EHF Evropskog kupa, mislio sam da je gradić u Metohiji jedna mala kasaba slična većini opština u centralnoj Bosni i Hercegovini.
Krivudavi put na obroncima Prokletija, na sreću očišćen od snijega, i najtvrđe želuce bi natjerao da im malčice pripadne muka posebno nakon višesatnog sjedenja u kombiju, ali opet, sve je bilo kao rukom odneseno, kad smo ugledali gradska svjetla iskreno se začudivši veličinom.
"Imao sam predrasudu", priznadoh sebi uz obećanje da ću od tog trenutka sve što se dogodi u Peći u naredna dva dana, koliko ću da provedem u metohijskom gradu, posmatrati koliko god budem mogao pošteno, objektivno i čista srca bez ikakvih političkih konotacija nastalih zbog burne istorije i sukoba Srba i Albanaca.
Našu ekspediciju po prelasku iz Crne Gore na Kosovo i Metohiju, sačekala je tamošnja policija i sprovela do hotela "Seraphine Plaza", gdje smo odsjeli. Iz kombija sam gledao svjetla, ne može se reći velegrada, ali jedne vrlo pristojne "čaršije" po veličini, koja je u pojedinim dijelovima ličila na Las Vegas kakav gledamo u filmovima.
Osim blještavila i neonskih reklama, isključivo na albanskom i engleskom jeziku, na prvu sam zapazio i kružni tok na kojem je stajao putokaz ka ulici ili bulevaru Bila Klintona, nekadašnjeg američkog predsjednika, kojeg kosovski Albanci smatraju vjerovatno i najzaslužnijim za samoproglašenu nezavisnost od Srbije.
Druga stvar koja mi je upala u oči bio je veliki bilbord sa likom Agima Čekua, komandanta tzv. Oslobodilačke vojske Kosova (UČK), ali s obzirom da ne govorim albanski jezik, nisam uspio da razaznam natpis. Pretpostavljam nešto vezano za njegovo "herojstvo".
Policajci su se malo više "uživjeli" u svoje uloge, pa su nam demonstrirali ozbiljnost i profesionalnost u svom poslu, hitro izlazeći iz automobila sa sve ful opremom, a jedan od njih nosio je i "dugu cijev".
Moj utisak je bio da je to bio bespotreban teatar, posebno jer na ulicama do hotela nismo vidjeli žive duše, a kasnije sam saznao da je razlog policijski čas izazvan pandemijom korona virusa.
Moguće da je pozorišna predstava bila i (pre)topao doček zaposlenih u hotelu, koji se nisu libili da govore na srpskom jeziku, poželivši nam dobrodošlicu uz večeru. Barem oni malo stariji, ali i "mlađarija", koja nije naučila naš jezik, trudila se da nam bude na usluzi uz osmijehe, pa makar i na engleskom.
Još kad su u ponoć i koji minut samoinicijativno donijeli tortu mladom rukometašu Borca Lazaru Beri, koji je u tom trenutku primao čestitke od saigrača za 21. rođendan, moram priznati da sam bio oduševljen. Jer Lazar, jer Kosovo.
I čelnici Bese su bili na dočeku Banjalučana, što je pretpostavljam uobičajeno u sportskim duelima, ali opet, u pećkom klubu su se maksimalni trudili da nam boravak u Metohiji što više olakšaju i budu od pomoći prilikom traženja interneta i drugih tehničkih pomagala.
Zahvaljujući i njima, ali najviše predstavnicima srpske zajednice i posebno Milošu Dimitrijeviću, uspjeli smo i da dobijemo sve potrebne dozvole da obiđemo Pećku patrijaršiju, jedan od stubove srpske duhovnosti i kulture iako je bila zatvorena zbog epidemiološke situacije izazvane kovidom-19.
Čak su ujutro stigli i pojedini lokalni albanski političari, rekoše vodeći ljudi u Peći, oprostićete mi, nisam im zapamtio imena, i s nama razgovarali o stanju u kojima žive malobrojni Srbi.
Od Dimitrijevića smo saznali da u pećkoj regiji ukupno živi nepunih hiljadu Srba, a u samom gradu samo dvije porodice i da sada, za razliku od ranijih vremena, srpski jezik se može čuti i pričati slobodnije u gradu.
"Osim, kad se dogodi neka politička zategnutost na relaciji Beograd - Priština ili kao nedavno u slučaju suđenja Hašimu Tačiju (bivši predsjednik "Kosova"), onda je malo teže. Ali, svima je najveći problem nedostatak posla i teška finansijska situacija", rekao je Dimitrijević i dodao da se najbolje slaže sa albanskim starosjediocima, koji nemaju negativan odnos prema Srbima.
"Mi smo Pećanci pa se bolje razumijemo", aludirao je na postojanje pećkog duha, za koji mnogi kažu da ima poseban šmek i da je umnogome drugačiji od karaktera "dođoša" iz Drenice, drugih dijelova Kosova ili Albanije.
Kao ilustraciju navešću jedan primjer - Pećanci vodu nazivaju crnom, a sahranjuju se na groblju koje se naziva Bijelo polje.
Poslije prijateljske kafe i razgovora sa ljudima iz Peći, policija nas je ispratila od hotela ka Pećkoj patrijaršiji, koja je mora se priznati sve u banjalučkoj ekspediciji ostavila bez daha, posebno nas koji smo je posjetili prvi put.
Ne morate da budete pravoslavni hrišćanin niti vjernik bilo koje religije da osjetite duhovni mir već u dvorištu kompleksa patrijaršije, gdje najprije uočite šam-dud, najstarije zaštićeno drvo staro oko 750 godina koje je, prema predanju zasadio Sveti Sava, mada se prema drugim izvorima, pominje da je zasađen između 1263. i 1272. godine od srpskog arhiepiskopa Save Drugog, sina Stefana Prvovjenčanog.
Crkveni kompleks patrijaršije pored rječice Pećke Bistrice, a na samom ulazu u Rugovsku klisuru, nastao je pod vlašću cara Stefana Dušana, odnosno Dušana Silnog, a uzdigao se na stepen patrijaršije 1346. godine, stotinjak godina nakon što je Sveti Sava 1219. osigurao autokefalnost srpskoj crkvi.
Pećka patrijaršija, koja je od 13. vijeka sjedište srpskih arhiepiskopa i patrijarha, sastavljena je od tri crkve: Svetih Apostola, Svetog Dimitrija i Bogorodice Odigitrije. Ima zajedničku pripratu (mjesto gdje se pale svijeće), a sa južne strane dozidana je i crkva Svetog oca Nikolaja.
Njegova istorija počinje od Svetog Save koji je na tom mjestu osnovao metoh (grčki - zajednica ili posjed), odnosno Arsenija Prvog koji je tu podigao crkvu Svetih Apostola prije skoro 800 godina, dok se visinom u dvorištu ističe zvonik, koji je najmlađe zdanje i izgrađen je 1970. godine.
Manastir je opasan visokim zidom, a u porti se još nalazi manastirsko groblje, ostaci zidina manastirskih zdanja iz prošlih vremena, kao i savremeni konaci u kojima žive monahinje.
Upravo nas je jedna od njih dočekala i ispričala ukratko istorijat Pećke patrijaršije i uprkos prvobitnom planu i zabranama, otvorila i samu patrijaršiju uz izvinjenje da ćemo zbog pandemije ostati uskraćeni za poučak o unutrašnjosti fresaka, ikonostasa i riznice kulturno-istorijskog blaga.
Bez obzira na to, što smo u tišini razgledali unutrašnjost bez konkretnih objašnjenja kustosa, otvorenih usta smo se divili toj ljepoti a knedla nam se stvorila u grlu na pomisao da je to bogatstvo koje uključuje i dosta rukopisnih knjiga, ikona, zlatarskih radova i umjetničkog veza, preživjelo osam vijekova.
Pećka patrijaršija upisana je 2006. godine na listu UNESCO svjetske baštine Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Upisom na listu potvrđene su izuzetne i univerzalne vrijednosti Pećke patrijaršije koja zaslužuje zaštitu za dobrobit čitavog čovječanstva.
A sve uprkos teškim vremenima i pljačkaškim pohodima pod otomanskom vlašću ili u Martovskom pogromu iz 2004. godine kada je uništeno 19 spomenika kulture prve kategorije i 16 pravoslavnih crkava koje nisu kategorisane. Uništeno je i oko 10.000 fresaka, ikona, putira i mnogih drugih crkvenih relikvija na Kosovu i Metohiji.
Osjetio sam i ponos biti barem na trenutak dijelom mjesta koje je povezano sa brojnim velikanima srpske istorije koje su, svako na svoj način, ispisale povijest patrijaršije i grada u Metohiji - od Svetog Save, hilandarskih monaha, Đurađa Brankovića, Makarija Sokolovića, Stefana Dečanskog, Kneza Lazara, despota Stefana Lazarevića, Arsenija Čarnojevića, kralja Aleksandra Karađorđevića, Milana Rakića, Jovana Cvijića, Branislava Nušića...
Meni je najzanimljivije i to što su braća Sokolovići, veliki vezir Mehmed-paša Sokolović i patrijarh Makarije, koji je sahranjen u patrijaršiji, zajedno uspjeli da poslije sto godina pod patronatom Ohridske arhiepiskopije isposluju u Stambolu samostalnost Pećke patrijaršije.
A na njegovoj ćupriji na Drini u Višegradu smo odmarali na putu prema crnogorskim Beranama, koji su kao i Višegrađani poželjeli sreću Banjalučanima na krajnjem odredištu gradu u Metohiji.
Gledajući divotu od kojih zastane dah unutar patrijaršije ne smijemo zaboraviti ni zasluge Rustem-paše Opukovića, Ali-paše Semiza, takođe vezira srpskog porijekla, koji su zajedno sa tvorcem višegradskog mosta "pogurali" da 1557. godine tadašnji sultan Sulejman Veličanstveni obnovi porušenu patrijaršiju.
Na žalost nismo imali priliku da se uvjerimo u ljepotu Bajrakli džamije, izgrađene 1471. godine ili Konak Tahir-bega iz 18. vijeka, napravljen u tipičnoj osmanskoj arhitekturi, koji je pretvoren u Etnološki muzej, a koji je bio otac autora turske himne Mehmeta Akifa Ersoja.
Morali smo da idemo u dvoranu "Karagači" na utakmicu, koja je rezultatski pripala rukometašima Bese, malo zbog grešaka Banjalučana, ali mnogo više zbog "oružane" pljačke sudijskog para iz Crne Gore (Bogdan Kaluđerović - Ivan Vujačić).
P.S. Monahinja u Pećkoj patrijaršiji nam se zahvalila na dolasku i "zavjetovala" da se opet vratimo, a mi smo joj dali riječ ili što bi Albanci rekli "besu" da ćemo ponovo doći.