Vrag nije odnija prišu, već šalu...
Nisam imao priliku (još) da otputujem u Hrvatsku otkako su uvedena nova pravila Evropske unije - skeniranje, uzimanje otisaka prstiju, digitalni obrasci i ko zna kakve i kolike takse za ulazak u prvu graničnu državu tzv. slobodnog i demokratskog svijeta.
Ta nova pravila navodno su uvedena zbog "sigurnosti" i "efikasnosti", kako bi se Evropa dodatno zaštitila od najezde onih koji, eto, još nisu shvatili da su izvan "normalnog". U praksi, to su zapravo samo nove, digitalizovane represalije nad stanovnicima tzv. Trećeg svijeta - u koje, realno, i dalje spadaju građani Bosne i Hercegovine.
Ali, da se ne lažemo, Evropa ima talenat da svako "zajebavanje" sirotinje umota u fini celefan i kako je moja baba govorila "nadije" neko lijepo ime.
Ko zna - možda ti skeneri jednog dana budu čitali i misli, pa zarone u samu dušu svakog pojedinca, na osnovu koje će onda određivati ko može, a ko ne može preko grane.
U slučaju Avde Avdića, sarajevskog novinara i urednika portala "Istraga", to im nije ni trebalo. Nisu morali da mu gledaju u dušu - sve im je bilo jasno iz njegovih tekstova. Nije imao ništa zabranjeno u gepeku, ali je sa sobom nosio mnogo opasnije - "slobodnu misao", kakva god ona bila. I zato - ne može.
Tako su mu, u stilu Vojka V, saopštili hrvatski pogranični policajci. Kratko i jasno. A kad si članica Evropske unije, ne moraš ništa objašnjavati nekim tamo "paorima" iz BiH.
Nova pravila, istina, nisu važila prije nekoliko godina. Tad su Avdo i ostali iz Sarajeva prolazili granicu kao nožić kroz maslac, za razliku od Danijela Simić, novinara iz Banjaluke i urednika "Frontala".
Zadržan, ispitivan, pa pušten - uz isti onaj ton birokratskog prezira, kao da prenosi oružje ili drogu, a ne diktafon i fotoaparat.
Simić je izvještavao iz Donbasa, s ratne linije između Rusije i Ukrajine, tamo gdje se novinarstvo ne uči na seminarima o "medijskoj pismenosti". Tada su se, naravno, mnogi iz Sarajeva (a poneki i iz Banjaluke) slatko nasmijali njegovoj muci.
Zbijali su šale, nazivali ga pristrasnim plaćenikom iz vlastitih udobnih redakcijskih fotelja jer oni sigurno bolje znaju šta se ustvari dešava u Donbasu od Simića, koji je boravio "Of d plejs, on d plejs", što bi rekli Nadrealisti.
Danas, međutim, svi ti moralni stubovi esnafa zdušno su stali u odbranu Avde Avdića kroz saopštenja, izjave, statuse uz jasne osude ponašanja hrvatske države. A kad je bio Simić, morali su "tetki da odnesu lek". Ko je tada pomenuo novinarsku solidarnost? Rijetki.
Ima onaj vic o generalnoj sekretarki strukovnog udruženja "BH novinari", Borki Rudić, koja je na toj funkciji duže nego Milorad Dodik na vlast u Republici Srpskoj, za koga će navijati kad igraju reprezentacije BiH i Srbije, a ona odgovorila - za donatore. Izvinite gospođo.
Simić, pretpostavljam, nije ni očekivao njihovu podršku. Da jeste, mogao je samo da pjevuši ili zvižduće Rambovu pjesmu: ”Đe si sada kad nam treba nesvrstani Gali Butros, đetićima ljudska prava da zaštitiš jutros”.
Ali šalu na stranu - ovaj put, iz Banjaluke su brojne kolege i obični ljudi po društvenim mrežama pružili podršku Avdiću. Ljudi koji se s njim ni u putu nisu sreli, niti se u bilo čemu slažu, ali znaju da sloboda mišljenja nema nacionalni predznak, a vidjeli smo u primjeru Simića, da su s tog predavanja na žurnalistici kolege u Sarajevu, pobjegle na kafu/pivu.
Da paradoks bude veći, Banjalučani su u ovom slučaju pokazali možda i više građanske zrelosti nego kolege sa Zapada koje se zaklinju u slobodu izražavanja. Jer dok su nama decenijama držali seminare i okrugle stolove o evropskim vrijednostima, toleranciji i nezavisnom novinarstvu, shvatili smo da ni njihovo maslo nije bilo za ramazana. Realno, nije ničije.
Primjerice, Džulijan Asanž je godinama trunuo po zatvorima jer se drznuo da objavi kako su američki vojnici na pravdi Boga pobili ljude na pijaci u Iraku ili kad je Džamal Kašogi brutalno ubijen i isjeckan, a slučaj pragmatično zabašuren zbog saudijske nafte jer "ne sipa se pravda u traktore".
Sila Boga ne moli, a mi možemo samo da se nadamo i vjerujemo, da Bog silu ne voli.
Osim toga, mnogi su zaboravili i na lekcije iz prošlosti, dok smo živjeli u zajedničkoj državi, koju sada ne smiju pomenuti bez prefiksa "bivša".
Kad je birvaktile početkom 80-ih Alija Izetbegović osuđen zbog "Islamske deklaracije", protestna pisma komunističkim vlastima nisu pisali ni njegovi istomišljenici, ni sarajevska čaršija, a bogami ni hrvatski intelektualci - već jedino "ludi" Srbi. Od Dobrice Ćosića, Radomira Konstatinovića, Vojislava Koštunice, Mihaila Markovića, pa do Vojislava Šešelja, svi su tražili puštanje na slobodu Izetbegovića iako s "dobrim dedom" nisu dijelili ni pogled na svijet, ni viziju države.
Ali su znali da se sloboda ne brani zato što ti je neko simpatičan, nego zato što bez nje svi postajemo taoci.
"Ne slažem se s tobom ni u jednom slovu, ali ću se zauvijek boriti da to što misliš slobodno kažeš i pišeš", misao je Fransoa Voltera, kojeg bi da je kojim slučajem živ vjerovatno priveli na hrvatskoj granici - zbog "neprimjerenog sadržaja" Kandida.
Njegov imenjak, Franjo Šarčević, profesor matematike, morao je napustiti Sarajevo jer se "raji" nije dopadao sadržaj njegovog pisanja na portalu "Prometej". Zbog prijetnji je morao da preseli s porodicom u Rijeku, koja je ratnih devedesetih bila oaza za druge i drugačije, posebno Srbe.
Ali i Rijeka se promijenila.
Neki novi klinci - što bi rekao Đole Balašević - odlučili su palicama da napadnu djecu iz Srbije na karate takmičenju i samo zahvaljujući pravovremenom reakcijom policije, incidenti su spriječeni.
Srpska djeca su poslije, ironično, zajedno gledala mečeve s drugarima iz Hrvatske i navijali su jedni za druge jer "domovina se brani lepotom", kako je davno napisao Ljubivoje Ršumović, mada bi i njega ti huligani nesumnjivo "vaspitavali" palicama zbog pogrešne nacionalnosti.
Vijest o dječijem zajedništvu nesumnjivo neće prijati ušima navijača splitskog Hajduka, koji će prvom prilikom opet zapjevati: "Šugava Rijeko, puna si Srba, ne brini Rijeko, ima još vrba".
Zvuči groteskno, ali odražava duh vremena u Hrvatskoj u kojoj se sve češće događaju incidenti gdje god postoji i promil srpskog predznaka. Zabranjuju se predstave, promocije knjiga i izložbe a takve kulturne događaje inače posjećuje plafon 50 ljudi. Srba, kažu u Hrvatskoj, ima oko tri posto, ali ispada da je i to previše.
Što je najgore, kad mrzite, u ovom slučaju Srbe, onda se lako može promijeniti predmet mržnje, pa mete u Hrvatskoj mogu postati i sami Hrvati, koji ne zadovoljavaju kriterijume ovih novih "mjerača kukuruza". O tome svjedoče grafiti pred zgradama Miljenka Jergovića, Dalije Orešković I Jurice Pavičića, ali Ii drugi verbalni napadi na pisce i novinare.
Sjetimo se samo da je Ante Tomić u rodnom Splitu davno "fasovao" kofu govana, a u takvom "ozračju" sljedeći korak su ranije pomenute "bejzbolke". A one su i "proradile" prije dva dana i to u samom centru Zagreba - Trgu Bana Jelačića, gdje je grupa od 30-ak maskiranih osoba napalo učenike iz Splita. Prema izvještajima hrvatskih medija, povrijeđeno je troje mladih Splićana, a razlog nisu bila navijačka obilježja već navodno dalmatinski akcenat.
Zoran Milanović, sa svojom prepoznatljivom dozom cinizma, jednom je rekao: "Iz Hrvatske je otišlo pola miliona Hrvata i 250.000 Srba. Srbi su barem pružili otpor".
Ako uskratite ljudima slobodu garantovanu i Ustavom, a ljudi se ne pobune, onda se lagano mogu pakovati koferi.
Zato slučajevi Avdića i Simića nisu obične epizode već društveno ogledalo u kojem su barijere i granice preseljene u glave, a sloboda govora zavisi od carinika i pasoša.
A znamo da je carinicima u opisu posla - oduzimanje, kao i meni dok sam pio alkohol.
P.S. Da ne bude da smo mi u Banjaluci divni i krasni u odnosu na druge, sjetiću se samo Srđana Šušnice, koji je takođe zbog pisane riječi, morao da odseli iz grada. Istina je i da smo od tada napredovali na zamišljenoj ATP listi tolerancije, dok su se neki još više strmopizdili. Po evropski.
Pročitajte sve kolumne ŠATARAŠ.
(MONDO)