Vjerovatno tužnije od debakla i engleske "petarde" u Beogradu (0:5) je činjenica da je selektora Srbije i petu "Zvezdinu zvijezdu" Dragana Stojkovića Piksija opravdano izviždala njegova "Marakana" i zatražila ostavku.
Ako želite da znate kakav je ko čovjek, dajte mu vlast.
U direktorsku ili ministarsku fotelju se neki ljudi ukopaju dublje nego u rov na koji padaju granate, nekima na predsjedničkim ili premijerskim funkcijama ona gotovo da priraste, da prostite, za guzicu, pa im eventualno odvajanje, proizvede oštriju bol od nedobog prave amputacije.
Naravno, postoje i ljudi koji drže do vlastitog dostojanstva, do časti i obraza, individualne slobode, rijetki su kao djetelina sa četiri lista, pa im nije problem da se povuku s određenih funkcija, iako u našim društvima takvi zaobilaze bavljenje politikom u širokom luku ako već nisu digli sidro i pobjegli glavom bez obzira.
Ne žele ništa da imaju sa žabokrečinom u kojoj s kupljenim diplomama osnovne škole postanete doktor nauka i ministar u vladi, gdje persone koje su do juče pekle prasiće za novac zasjednu u fotelju obavještajne službe ili gdje klasični poltroni, pi*de, ulizice, mufljuzi, dupeuvlakači, kako kaže Rambo Amadeus, iza njih se otegla nadimaka kobasica (pun zamrzivač), bez imalo stida preuzmu vođenje spoljne politike.
Jer, šta im teško, svakako izvršavaju naloge onog odozgo, a dobra je para.
Kako je sport ogledalo društva, slično je i u fudbalu iako su po pravilu trenerima uvijek spremni koferi. Stoje iza vrata, spakovani, jer ostanak na klupi nekog tima ili reprezentacije može da bude kraći od trajanja novinarske plate.
Često i nepravedno budu smijenjeni, iako su nekad bili legendarni igrači ili uspješni treneri i selektori nacionalnih timova. Dobiješ "nogu u dupe" poput nekadašnjeg selektora Holandije Frenka Rajkarda jer si izgubio neku nebitnu prijateljsku utakmicu ili te pak novinari u tvojoj zemlji doživljaju kao neharizmatičnog, nešarmantnog ili bez smisla za javni govor.
Sjetimo se primjerice odlaska Slavena Bilića iz reprezentacije Hrvatske, koja je pod njegovim vođstvom pobjeđivala, ali po ukusu čelnika Saveza i tamošnje javnosti, nedovoljno lijepo, da ne kažem ružno. Nisu bili važni bodovi već ljepota igre, pa je Bilić sam digao sidro.
Doduše, moguće da ima nešto i u njegovom "sindikalizmu", s obzirom da je stao u odbranu svojih igrača i bio glavni pregovarač tražeći pošteno zarađene premije.
Zamislite samo gafove naših vrlih ministara, premijera i ostalih "boraca za prava potlačenih", sigurno se objema rukama krste i mole bogovima što njihov otkaz ne zavisi ni od harizme, niti elokvencije ili stvarnog, a ne kupljenog, stepena obrazovanja.
Gledamo ih svakodnevno kako gutaju slova, unjkaju, zamuckuju i znoje se prilikom najobičnijih konferencija za medije ili tokom skupštinskih prenosa, pa nerijetko unajmljuju i razne, kako se to kaže, Pi Ar stručnjake da im pomognu kod javnih nastupa. Ali, džaba im i najpametniji savjet kad nisu naučili sva slova. Ipak, brane se da je za njih glasalo toliko i toliko građana (ko je rekao 50 hiljada?), a vi kojima to smeta, napravite portale bez impresuma, kandidujte se na izborima, dobijte povjerenje i onda radite šta hoćete. Ne nužno tim redoslijedom. A onda ne morate čak ni da poštujete zakone, koga briga za to.
S druge strane, postoje i oni što su sami shvatili da je vrijeme da odu s selektorske klupe svojih zemalja iako im to ni javnost, ni čelnici, niti bilo ko drugi na dunjaluku nije tražio.
Jedan od ljudi s integritetom je bivši španski selektor Visente Del Boske, koji je nakon što je osvojio sve što se osvojiti moglo, rekao da je vrijeme za neke mlađe. Ili Ćezare Prandeli, koji je poslije jednog poraza Italije rekao "kriv sam" i otišao sa mjesta selektora "azura".
I onda dođemo do srpskog selektora Dragana Stojkovića Piksija i pročitamo njegovu izjavu nakon debakla od Engleske na stadionu "Rajko Mitić".
"Što se tiče 'Piksi, odlazi' (skandiranja cijelog stadiona, prim.aut), ljudi imaju pravo na mišljenje i da pokažu nezadovoljstvo. Kao što sam ja nezadovoljan porazom, tako su i oni. to je potpuno normalno. To je moj komentar", rekao je Stojković, čime je jasno stavio do znanja da ostavku neće dati.
Istinabog, vratio je "orlove" na prethodna dva velika takmičenja i definitivno nije sramota izgubiti od "Gordog Albiona", kolijevke fudbala, ali ne sačuvati mrvicu ljudskog dostojanstva nakon najgoreg domaćeg poraza srpskog tima u istoriji, to je stvarno degutantno posebno jer je 90 i kusur minuta završeno bez udarca na gol, bez šanse, bez ideje i na kraju bez onog što bi trebali imati u predjelu prepona.
Trebao se doduše Piksijev odlazak desiti još nakon neuspjeha na Mundijalu 2022. u Kataru, ali njegovi koferi ne samo da su ostali raspakovani već je garderoba godinama poslije uredno složena u ormar i presvučena najlonom da se ne praši.
Čudno je zaista i jako tužno da peta "Zvezdina zvijezda", velika legenda srpskog fudbala dopusti sebi ovakav strmoglavi pad i šta je to toliko lijepo na selektorskoj funkciji da ste spremni ostati i bez dostojanstva iako vas cijela "Marakana", vaša "Marakana", horski pozove na odlazak?
Odgovore zna sigurno samo "jedan čovjek".
P.S. A taj čovjek nisam ja.
Pročitajte ostale kolumne ŠATARAŠ.
(MONDO)