Premijer liga Bosne i Hercegovine ove sezone najbolja je metafora za državu skrojenu u Dejtonu, prije skoro 30 godina.
U fudbalu je kao i u politici, stalno se ratuje, ali srećom mirnim sredstvima."Bellum omnium contra omnes", odnosno rat svih protiv svih teza je engleskog filozofa Tomasa Hobsa o društvu, ali se lagano može primijeniti i na fudbalske terene u Premijer ligi BiH, koja je što se mene tiče ubjedljivo najzanimljivija od svih u tzv. regionu.
Doduše, ove godine se i u Hrvatskoj ozbiljno zakuvalo, pa je u konkurenciji "redovnog" šampiona Dinama i još redovnijeg pretendenta na naslov - splitskog Hajduka, prva kroz cilj prošla Rijeka, što se u vakat Zdravka Mamića nije moglo desiti ni u teoriji. Do 2017. godine, kada se "Maminjo" našao na optuženičkoj klupi za malverzacije u zagrebačkom klubu i sada kad je uveliko napustio Hrvatsku i skrasio se u Hercegovini.
U rezultatskom smislu je prilično dosadno u Superligi Srbije, gdje se maltene unaprijed može napisati tabela sa imenom novog-starog prvaka Crvene zvezde.
A u BiH, sastavljenoj od dva entiteta i tri konstitutivna naroda, plus ostali najčešće zgroženi i osupnuti graDŽani uz dvojac Sejdić & Finci, bilo je de fakto kao u bazi Rajt-Peterson tri decenije ranije, samo je falio neki Ričard Holbruk ili nedobog Kristijan Šmit da odredi šampiona.
Neki bi možda tako i najviše voljeli, kako u fudbalu, tako i u političkom životu, ako voda ide na njihov mlin, ali nova administracija SAD je na posljednjoj konferenciji u Dejtonu povodom "izbijanja mira" jasno svima stavila do znanja da dogovor kuću gradi i da od nameta nema selameta.
Ljubazni domaćini su usput poklonili i pilotsku kožnu jaknu Željki Cvijanović, članu predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, dok se predstavnici Bošnjaka i Hrvata još nisu pohvalili nekim suvenirom za uspomenu i dugo sjećanje.
Svako je prije tri decenije u Dejtonu dobio ponešto, ali niko nije uzeo sve i to je bio pelcer iz kojeg je niklo 30-godišnje drvo, možda nije pretjerano lijepo, možda je prepuno frževa i drugih izraslina, nakrivo orezanih ili nasađenih grana, međutim, ma koliko bilo nahero, bitno je da u proljeće olista i pravi fotosintezu, ako se razumijemo.
Svima po komad torte da nikom ne pripadne muka u želucu i to je jedini mogući put za BiH u političkom, a izgleda i u fudbalskom.
Tako je ove sezone Zrinjski preoteo Borcu šampionsku titulu, mora se priznati apsolutno zasluženo. Tim Marija Ivankovića je pokazao da je u ovom trenutku najbolji i zaslužuje sve čestitke.
Dosta razloga za slavlje imaju i sarajevski klubovi.
Sarajevo je ove sezone osvojilo pehar Kupa BiH, a istovremeno komšijama sa "Grbavice" trasiralo put ka Evropi. Možda je ta činjenica zasmetala ponekim navijačima Željezničara, ali kako kaže narodna izreka, poklonu se u zube ne gleda.
Željo je takođe bio darežljiv ove sezone, posebno prema mostarskim "plemićima", kojima su neočekivanim trijumfom nad Banjalučanima pogotkom Madžida Šošića u osmom minutu sudijske nadoknade, gurnuli šampionski pehar u ruke.
A "već viđeni" šampion Borac morao je da preda krunu novom "kralju" Premijer lige BiH, pa bi od "velike četvorke" bh. fudbala neko mogao da pomisli da su Banjalučani ispali najveći gubitnici ove sezone.
Međutim, crveno-plavi su postali vicešampioni, a sve to igrajući paralelno u evropskim takmičenjima, nakon kojih su ispisali nove stranice istorije kluba, ali i kompletnog fudbala u BiH.
Naime, prvi su i jedini tim otkako postoji dejtonska država da su prošli u nokaut fazu jednog evropskog takmičenja i umalo zaigrali čak u četvrtfinalu Konferencijske lige - ispali su tek u produžecima od bečkog Rapida, što je dosad bila samo misaona imenica bh. klubova, a kamoli realnost.
Ne sumnjam ni sekund, da bi navijači Borca potpisali da svaka sezona bude bez trofeja, a da se u Evropi napravi sličan iskorak.
Osim toga, ostajanjem bez trofeja, ako ne računamo osvojeni Kup Republike Srpske, povici i natpisi o "dogovorima", "lakrdijama" i ostalim mešetarenjima Komiteta za suđenje i dijeljenje (ne)pravde iznad ili iza kojih stoji prvi čovjek FS BiH Vico Zeljković praktično su pala u vodu.
Jer Borac nit' je postao šampion niti je osvajač Kupa BiH, a oni su znali, kleli se u majku, da je sve bilo unaprijed "završeno".
Sada vjerovatno malo koga zanima da li je na nekoj utakmici penal postojao ili nije, da li crveni karton prestrogo dosuđen ili je VAR soba uglomjerom povukla liniju kod nekog ofsajda. Suština je da sestrić predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, ipak nije mogao da poput visokog predstavnika, (kojeg Republika Srpska ne priznaje) nekakvim izmaštanim "bonskim" ovlaštenjima proglasi Borac za šampiona ili pobjednika Kupa BiH, čak i da je to pokušao.
Jer, od nameta nema selameta ni u fudbalu.
Ruku na srce, izgledalo je na mnogim utakmicama da arbitri "navlače" za Borac ili za neki drugi tim, a bilo je i dosta grešaka, primjerice dijeljenje pravde Harisa Halkića na meču između Veleža i Sarajeva, ali tu je Savez, sačinjen od predstavnika svih naroda, da sankcioniše prestupnike i da suđenje bude makar na približnom nivou kao što je to radio Irfan Peljto u finalu Konferencijske lige.
Hoće li se to desiti, ne znam, ali želim da vjerujem da pojedine arbitre više nećemo gledati u Premijer ligi BiH, kao i da će u sljedećoj evropskoj sezoni neki od klubova pomjeriti granice istorijskih uspjeha, kao što je ove učinio Borac.
Kad se podvuče crta sezona je okončana na način sličan sporazumu u Dejtonu, kojim niko nije u potpunosti srećan, ali nije ni skroz nezadovoljan.
Možda to i jeste najbolje za sve.
P.S. Čuvajte bratstvo i jedinstvo, ovaj Dejton, kao zjenicu oka svog.