Dejan Milojević je bio jedan od rijetkih ljudi pred čijom dobrotom i veličinom su morali da zanijeme čak i oni što u svakome vide samo loše.
Postalo je pomalo degutantno proglašavanje sportskih legendi.
Te legendarni fudbaler, te košarkaš, te kajakaš, šahista, skijaš ili šta ti ja znam, trener u umjetničkom klizanju, a to se posebno začini kad taj sportista umre odnosno upotpuni i zaokruži ovozemaljski život.
Svima je jasno da kad vidite neki naslov poput: "Preminuo legendarni sportista", bez spominjanja njegovog imena, da su za pomenutog čuli samo pasionirani ljubitelji tog sporta ili najzagriženiji navijači kluba za koji je igrao. I to je to, bez obzira što novinari u borbi za klik, nadodaju i dopisuju superlative.
Bez uvrede stvarno, ali ogromna većina tih sportskih "veličina" u najboljem slučaju mogu da dobace do epiteta solidan, a nikako legendaran, s obzirom da se najčešće poslije tri dana zaborave svi njegovi uspjesi i potezi, a zapamte ga jedino njegovi najmiliji.
Nije čak neophodno da neko "preseli na ahiret", pa da ga pojedini portali proglase legendom poput golmana Fenerbahčea i selekcije Hrvatske Dominika Livakovića, koji bukvalno svaki dan može o sebi da pročita nešto zbog čega je nevjerovatan, sjajan, fantastičan, brutalno genijalan i sl.
Usput, siguran sam, da hrvatskom čuvaru mreže bude neprijatno i da promijeni boje kao semafor, kad vidi ko i kako ga "ukiva u zvijezde".
Svi znaju ko su prave legende, što žive, što mrtve, poput Papeta, Piksija, Moce, Mihe, Dražena, Haseta, Šekija, Švabe, Mancea... i one su nastajale među navijačima na tribinama, a ne zahvaljujući plaćenom oglasu na nekom sajtu ili "bustanjem" na društvenim mrežama.
Fanovi su poslije nekog majstorskog poteza na terenu ili tragične pogibije na licu mjesta klepali stihove i od usta do usta i uva do uva su se širile priče i rađale legende, koje traju i trajaće dok je svijeta i vijeka.
"Otiš'o si Dragane, ostala je tuga, uvek će te voleti Grobari sa juga", jedna je od takvih pjesama, koja je nastala nakon pogibije golgetera crno-bijelih Dragana Mancea u saobraćajnoj nesreći.
Na tom mjestu u Beogradu, gdje je Mance poginuo 3. septembra 1985. godine, žureći na trening Partizana i danas postoji veliki grafit: "Legenda živi", a on nije postao takav o očima navijača samo zbog prerane smrti ili golgeterskih sposobnosti već što je kao osoba bio izuzetno harizmatičan.
Kad god bi Grobari pjevali tu pjesmu, i najmlađi klinac na tribinama ili pored televizora je znao o kome je riječ i kome je posvećena, i nikad, da je barem meni poznato, nije pjevana zbog nekog drugog sportiste istog ili sličnog imena.
Do prije neki dan kada je prepuna "Štark arena" u Beogradu na utakmici ABA lige između Partizana i Mege, sa suzama u očima i ne štedeći grla pjevala istu pjesmu sa nešto izmijenjenim riječima.
Bila je to pjesma posvećena Dejanu Milojeviću, nekadašnjem košarkašu crno-bijelih i bivšem treneru Mege koji je prije nekoliko dana preminuo od srčanog udara u Solt Lejk Sitiju, gdje je kao pomoćni trener Golden Stejt Voriorsa došao na NBA utakmicu protiv Jute Džez.
Nije moguće napisati nešto o Miloju ili Dekiju, kako su ga zvali svi koje je poznavao, bez da pomislite najprije na njegov osmijeh i ljudsku veličinu, koja je razoružavala najgore cinike i tjerala najveće hejtere da pred njim skinu kapu i poklone se velikom, najprije čovjeku, a onda i košarkašu i treneru.
Čak ni najokorjeliji navijači Crvene zvezde, vječitog Partizanovog rivala, nikada o njemu nisu rekli nijednu ružnu riječ, prosto, jer je bio ljudina! A na žalost prvenstveno njegove porodice, prijatelja i poznanika a onda i svih nas koji nismo imali sreće da ga lično upoznamo, izgleda i Bog, ako postoji, upravo takve najviše voli i često ih prerano uzme da mu gore negdje prave društvo.
Nije potrebno nabrajati njegove uspjehe sa crno-bijelima, podgoričkom Budućnosti ili Megom, dovoljno o tome govori reakcija manjeg beogradskog kluba da dvoranu nazove njegovim imenom ili same ABA lige, čiji će najvažniji individualni trofej MVP takođe biti nazvan po njemu jer ga je osvojio najviše puta (tri) u istoriji regionalnog takmičenja.
Osim toga, svojim trenerskim umijećem dao je bez ikakve sumnje ogroman doprinos da "bucko iz Sombora" Nikola Jokić postane najbolji košarkaš planete i dvostruki MVP u NBA ligi.
Nije neophodno govoriti ni o njegovim flouterima, skokovima, košarkaškom instinktu, ili pik en rolovima, niti da je bio poput zida u koji su se zabijali protivnički košarkaši, ali svakome je jasno da nadimak "srpski Barkli" nije zaradio zbog prgavog temperamenta "brbljivog" Čarlsa već isključivo zbog učinka na parketu.
Svojim osmijehom i izrazom "brate" zarazio je sve u San Francisku, pa je i glavni trener Voriorsa Stiv Ker poslije njegove smrti nosio majicu sa tim natpisom i bukvalno se slomio prepričavajući američkim novinarima koliko im je značio u timu.
"Srceparajuće. Razarajuće. Ovo je najteža stvar u kojoj sam učestvovao u NBA ligi. Teško je opisati ovu našu nedjelju. Izgubili smo nekoga tako nama bliskog. I važnije od toga, najteže je vidjeti kako njegova porodica pati. Ova posljednja sedmica, posljednjih pet dana, bili su prožeti šokom, emocijama, velikim izlivima ljubavi... Ne znam da li ste vidjeli događaj u Srbiji, igrala su dva tima u kojima je on bio. Mega, koju je trenirao i Partizan, tim u kom je bio zvijezda. Ne znam da li sam nekada vidio takvu posvetu prije utakmice, takvu organizaciju. Gledali smo to kao tim. Stekli smo bolju sliku o tome šta je Dejan značio svojim zemljacima. Naravno, mnogo je značio i nama, Nataši, Maši i Nikoli... Ovo je bilo razarajuće za nas", rekao je, vidno potreseni Ker i dodao da je Deki konstantno "vidio ono dobro u ljudima i radost života".
"Kako da ne prigrlite i ne volite to kada započinjete sezonu koja traje od sedam do devet mjeseci? To je tačno ona osoba s kojom želim da budem svaki dan. Deki je bio taj čovjek za sve", istakao je trener "ratnika", koji će do kraja NBA sezone na dresovima nositi inicijale DM u srcu.
S obzirom na njegov talenat i košarkaške kvalitete, vjerovatno i nije ostvario karijeru kakvu je mogao ili trebao, ali Milojeviću su bile bitnije druge stvari u životu.
"Ja sam otišao u Valensiju. Prvo, volim da igram... (otišao sam ne zbog novca, već) da bih igrao više. Drugo, tamo je bio Vule Avdalović. Ljepši život! Moja porodica je živjela ljepše. Mi smo živjeli ljepše, iako smo zaradili manje para. I karijera mi je bila vjerovatno... Mislim, kad odeš u CSKA, onda iz CSKA odeš ne znam ni ja gdje (u neki od najvećih klubova na svijetu), a ja iz Valensije odem u Galatasaraj. Ali, meni je i Galatasaraj bio super! Istanbul je divan grad. Ja sam opet birao da živim lijepo. Ja sam sad u San Francisku isto, nisam... (osmijeh, uz pomisli na neke od poznatijih američkih gradova poput Los Anđelesa, Njujorka). To možda... ne 'možda', to ne treba tako ako gradite karijeru, ali mene to nije bilo briga. Mi imamo jedan život i treba da što viže uživamo u svim aspektima života. Ja sam ubijeđen da ti nećeš raditi dobro posao ako nisi zadovoljan svojim životom van košarke", govorio je pokojni Milojević, čije ime nikada neće biti zaboravljeno dokle god se bude na svijetu loptalo pod obručima.
E zato je legenda.
Pročitajte sve kolumne ŠATARAŠ.