Rukometni klub Borac m:tel pukao je kao balon od sapunice!
Nekada slavni banjalučki klub, za koji znaju u cijeloj Evropi zahvaljujući osvojenoj tituli 1976. godine ili pobjedi "Dječijeg vrtića" 1991. godine u finalu Kupa IHF, preživljava svoje najteže dane u istoriji.
Kad je pokojni pjesnik Duško Trifunović pisao himnu kluba "Ruko, ruko, rukomet, Borac, obgrlio cijeli svijet", sigurno nije mogao ni u najgorim košmarima pomisliti da će "Velikan iz Gospodske" doživjeti da svi bježe iz njega kao sa potonulog broda...
Borac nema predsjednika, direktora i glavnog trenera, a jedva da ima dovoljno da sastavi ekipu u kojoj igrači, ogorčeni višemjesečnim tretmanom, trčećim korakom idu glavom bez obzira.
Istina, pjesnik iz Sijekovca kod Broda, doživio je nešto slično u Sarajevu, ali je tada bio početak rata u Bosni i Hercegovini, a danas u Banjaluci na sreću nema nikakvih sukoba osim sudske borbe kluba za prostor u Srpskoj ulici (Mektir pab), koji je moguće i kamen spoticanja odnosno dio razloga zašto je sve otišlo dođavola.
Krivicu, barem moralnu ako ne i krivičnu, bez ikakve sumnje snosi prethodno rukovodstvo kluba, koje je podiglo sidro, posebno kad su u javnost procurili podaci o plati bivšeg trenera Irfana Pipeta Smajlagića, a koja je navodno iznosila skoro 50.000 KM mjesečno.
Navijači i svi oni koji vole Borac su bili opravdano ljuti, a da li je to sve istina, iskreno nemam pojma.
Zato bih volio da ako u ovom našem (polu)propalom društvu postoji nekakva instutucija koja će sve to podrobno da ispita, pa ukoliko postoje nepravilnosti i pljačka, da se odmah uhapse i procesuiraju sve odgovorne osobe. Da su mi familija!
A onda i početi s radom postepenog oporavka kluba.
Po mom mišljenju, postoji nekoliko rješenja za spas RK Borac - privatizacija, pa onda neka budući vlasnik troši svoje pare i odgovara za sve, što je vjerovatno utopija ili da Grad Banjaluka, entitetske institucije/javna preduzeća i povećan broj sponzora stanu iza kluba i budu ozbiljna finansijska podrška.
Ako pogledamo koliki budžet ima predsjednik RS Milorad Dodik, ali i kad vidimo sve moguće, izvinite na izrazu, budalaštine koje gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković finansira preko gradskih institucija, jasno je da para ne fali.
Raznorazni festivali, kvazi parkovi i nacionalni simboli, koji osim populizma vrlo moguće služe i pojedinim saradnicima za izvlačenje para iz budžeta, a da ne govorimo o spomenicima Kulinu banu i Tvrtku Kotromaniću, za koje se ne zna ni ko su autori, a kamoli koliko su koštali Banjalučane. Ustvari navodno je Kulin ban koštao 480.000 KM, ali nemojte me držati za riječ.
S druge strane, zašto bi neko davao narodne pare za navodnu astronomsku platu "Irfanćelotija" ili netransparentno trošenje što služi kao paravan za sisanje budžeta?
Zamislite situaciju da vam u goste dođe neki Skandinavac i prilikom šetnje pored spomenika Tvrtku ili Kulinu banu vas pita kako se zove vajar koji je to uradio, a vi kažete da to niko ne zna osim gradonačelnika, koji neće da kaže ili ga niko nije pitao.
Uostalom i da nije, svuda u svijetu kad se pomene neki spomenik, obično se navodi ime autora.
Poslije te neugodnosti, kao osvjedočeni ljubitelj rukometa, skandinavski prijatelj zatraži da ode u "Borik" da pogleda utakmicu Borca, kojeg u Olborgu, Kristijanštatu ili Elverumu doživljavaju kao Barselonu, Vesprem ili Kil, a vi mu kažete, da ne može jer klub nije uspio da skupi dovoljan broj rukometaša, da su svi napustili ekipu jer nisu primili plate, da im je restoran uskratio hranu i da nemaju patike, već treniraju u čarapama?!
Ili pak da je "Borik" zauzet nekakvom kupusijadom/koncertom narodnjačke zvijezde, pa se nekadašnji prvak Evrope stalno seljaka od nemila do nedraga i za utakmice i za treninge.
Hoću da kažem da RK Borac nije i ne smije biti u istoj ravni za nekim lijevim klubovima i sportskim udruženjima uz svo njihovo uvažavanje, već treba da bude prioritet, pod uslovom da postoje žestoke kontrole za svaku potrošenu marku. Pa ako je neko zloupotrebio službeni položaj, po hitnom postupku da ga stave u pržun na nekoliko godina.
Prosječan pratilac "bespuća društvene zbiljnosti" u Banjaluci bi onda rekao da i jeste problem u tome što ne postoji nikakva kontrola i odgovornost o čemu svjedoče brojni primjeri iz bliže ili dalje prošlosti.
Primjerice milionski gubitaši Elektroprivreda ili Šuma RS, za koje ni ekonomska teorija nema adekvatno objašnjenje, a kamoli da je moguće u praksi, nam to jasno pokazuju. Zašto takve kompanije, koje na određenom području imaju robu, imaju kupce, imaju i monopol, ostvare višemilionske gubitke, a nemaju barem približno isto godina zatvora?
Da ne govorimo (opet) o "letećoj" garaži kod UKC-a ili "kabriolet dvorani", koje su otprilike koštale 100 miliona maraka. Pojeo vuk magarca, a svima je jasno ko je tu namagarčen.
Zato i nemam posebna očekivanja od najavljene sjednice Skupštine kluba zakazane za petak osim da Borac postane funkcionalan barem na kratko kako se klub ne bi ugasio do kraja jesenjeg dijela sezone.
I buduće rukovodstvo će tražiti podršku institucija, novu dvoranu, zalagaće se za transparentnost, odgovornost, uletiće opet neka kinta, naša naravno, dovešće se neko zvučno trenersko ime, par (pre)skupih igrača i pobjeđivaće Borac opet u Živinicama, dok banjalučki klinci rijetko dobijaju priliku.
A kako su talentovani najbolje pokazuju sve reprezentacije Bosne i Hercegovine, koje u svom sastavu najčešće imale skoro polovinu igrača koji jesu ili su tokom karijera igrali za banjalučki klub. Kod aktuelnog selektora "zmajeva" Damira Doborca, osam od ukupno 19 pozvanih rukometaša su "borčevci".
P.S. Spasa nam nema, propasti nećemo. Dajte i neki humanitarni broj, skupićemo.
Sve kolumne ŠATARAŠ