Budućnost srpskog tenisa će vrlo vjerovatno biti ugrožena nakon što Novak Đoković završi karijeru, ali za reket i malo drugačiji "bijeli sport", omiljen kod dobrog dijela političke kaste i društvene elite kod nas, ali i u regionu, nema zime.
Već 30-ak godina, od dolaska demokratije u naše krajeve, moćnici se igraju reketima na visokom nivou, pa na niže u zavisnosti koliko je koga zapalo, a i "belo" ide nikad bolje, s obzirom da se vrlo rijetko dogodi neka enormna zaplijena "teških" droga.
Ako ste u protekle tri decenije ovlaš pratili domaću politiku, sigurno ste čuli da su jednog bivšeg političara zvali "Marko Polo", ali ne po uzoru na slavnog svjetskog putnika porijeklom s Korčule, već što se u svakom poslu "ugrađivao" polovinu.
Devalvirao je navodno posao od njegovog vakta, druga su vremena poslije pandemije korone, buknuli su ratovi od Ukrajine do Pojasa Gaze, pa sad jedan drugi političar za svoje usluge prema čaršijskim pričama inkasira samo trećinu, zbog čega je i zaradio istoimeni nadimak.
Ekonomska kriza je po svemu sudeći pogodila i "elite", ali opet, malo li je na ovu skupoću!
"Reket" je skoro postao nacionalni sport pa možemo mirne duše reći da smo mu ispred Teniske arene u Banjaluci, napravljene za potrebe turnira "Srpska open", s pravom podigli i spomenik.
Zli jezici bi rekli da su ta "kabriolet dvorana ili neidentifikovani ležeći objekat", za koju je iz gradskog i republičkog budžeta izdvojeno više od 50 miliona maraka, kao i reket ispred nje, stvarni simboli našeg grada! Neki drugi smatraju da među nove gradske simbole treba uvrstiti i "klizeću garažu" na Paprikovcu, vrijednu tričavih 42 miliona KM, koja još nije završena.
Ovi objekti više simbolizuju današnju Banjaluku nego bilo koji srednjevjekovni kralj od Stefana Nemanje, Tvrtka Kotromanića ili Kulina bana, pa do nekog drugog junaka, pisca, pjesnika, sportiste ili pak ćirilićnih slova, koja su naprasno i na "silu" postavljena u park u naselju Borik.
Moguće i da je motiv gradonačelnika Draška Stanivukovića bio edukativne prirode kako mu se nikad više ne bi desilo da zaboravi azbuku kao što je bilo na početku njegove političke karijere. Vrag bi ga znao, ali eto kad bude završen "Ćirilični park" na tzv. Kupusištu, uvijek može da dođe s drugarima i uz pivce se podsjeti igara iz djetinjstva.
Primjerice, na slovo na slovo - "J", kao kišobran ili "X" kao haos u saobraćaju.
Dobro de, nije loše biti ambiciozan i željeti da ostaviš trag u svojoj sredini i istoriji našeg grada, možda čak i cjelokupnog srpskog naroda, pa da za 100 godina, neki novi klinci uče o njegovim poduhvatima kao što smo mi učili o banu Tisi Milosavljeviću.
Iskreno, nemam ništa protiv da tako i bude, pod uslovom da se ispoštuju procedure i zakonski akti, da se odluke donose u Skupštini a ne samovoljno. Takođe, ne bi bilo loše ni da se vodi računa o estetskim kriterijumima bez žurbe. Ovako, na brzinu se i najbolja ideja i dobra namjera lako pretvori u običan kič. Možda bi pomoglo i da se pročita pokoja knjiga iz estetike, ali filozofske discipline, a ne da se usvajaju turbo-folk ideje, koje zelene površine pretvaraju u beton i kamen.
Mislim, ako već zbog obaveza ne stiže da završi fakultet, kao što je obećao prije nego je sjeo u fotelju prvog čovjeka Banjaluke. O ženidbi ne želim, to je privatna stvar.
Kad je riječ o "bijelom sportu" banjalučka čaršija odavno bruji da se u kvazielitnim krugovima, a samim tim i u političkim, svejedno je - pozicije ili opozicije, kao i u tenisu vuku linije, ali za takve ne postoje linijske sudije, a bogami ni glavni arbitar u stolici, koji bi im kad promaše doviknuo da je loptica završila u autu.
Ma jok, za razne "crte" u našem društvu, zakoni ne važe jer su često izvan dometa sudske vlasti, čak i ukoliko "padnu" na doping testovima ili im bliski saradnici budu privedeni zbog korištenja nedozvoljenih sredstava.
Tada uslijedi ono čuveno pitanje: "Znaš li ti ko sam ja?", a mediji izvijeste da je u takvim slučajevima došlo i do ponižavanje organa reda, uz odsustvo reakcije pravosuđa, pa nam je preostalo samo da se smijemo vicu kako je "Cepter" najbolji.
Čak i ukoliko se (nedaj Bože, pu, pu) dogodi da pojedini dospiju na sudove tim povodom, uvijek mogu da se izvuku kao Italijan Janik Siner, prvi teniser svijeta, kojem su ATP i Svjetska antidoping agencija (WADA), oprostili pozitivan nalaz na nedozvoljena sredstva.
I oni mogu da se odbrane na suđenju kako ih je trener, predsjednik stranke, što da ne i politički protivnik, masirao s prethodno kremom namazanim rukama.
"Tako je bilo druže sudija, a tijelo je zlopamtilo", rekao bi osumnjičeni za dopingovanje.
Tako najčešće prolaze oni "gore", a klinci koje uhvate s džointom trave fasuju po našem krivičnom zakonu veću kaznu od pedofilla, ali to je neka druga tema.
E sad još ozbiljnije...
Svaki grad na svijetu, prema nezvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, ima između 1 i 2 posto stanovnika koji koriste svakodnevno narkotike. Ako Banjaluka ima 200.000 građana, kako je pokazao popis iz 2013. godine, onda to znači da između dvije i četiri hiljade osoba stalno ili povremeno koristi doping. U to ne računam alkohol.
Ukoliko prosječno koriste npr. gram dnevno, između dva i četiri kilograma droge su potrebne gradu na Vrbasu, pa biznismeni koji se bave krijumčarenjem narkotika svakog mjeseca moraju dopremiti između 60 i 120 kilograma u u Banjaluku.
P.S. Da li je to moguće učiniti bez pomoći "odozgo"?