O Škotima, Englezima i pomalo Srbima...
Kad su onomad navijači Škotske u kiltovima čistili snijeg na novosadskom "Karađorđu" kako bi se odigrala utakmica protiv Srbije u kvalifikacijama za Mundijal u Brazilu, a kasnije i donirali 1.500 funti Dječjem selu u Sremskoj Kamenici, zauvijek su "kupili" moju naklonost.
Istina, i ranije sam zavolio Škote zbog "Trejnspotinga", koji sam i čitao i živio na novosadskim i banjalučkim ulicama, baš onako kako je autor romana Irvin Velš opisao Rentona, Spada, Sik Boja, Tomija i Frensisa Begbija, a kasnije im režiser Deni Bojl na velikom platnu udahnuo život iz edinburškog Lita.
Zbog njih sam razvio simpatije i za fudbalere Hibernijana, posebno protiv komšija iz Hartsa, iako su za zelene navijali katolici a za bordo tim protestanti u Edinburgu. Meni je u tom burnom životnom razdoblju sve izgledalo kao najobičnije razlike poput gradskih derbijia Crvene zvezde i Partizana ili Sarajeva i Želje.
Dakle, sve je to slično ili isto manje-više, dok nisam malo pažljivije proučio škotske klubove i način na koji su nastali, njihove sociološke, kulturološke i prvenstveno religiozne različitosti.
Zbunjivalo me na prvu otkud irske zastave na stadionu "Ister Roud" kad su oni Škoti, dok su se kod komšija na "TInkasl Parku" vijorile plavo-bijele boje Škotske uz obavezan britanski barjak.
Uglavnom poenta je da se navijači Hibsa, ali i Seltika, najvećeg i najpoznatijeg škotskog kluba uz naravno gradskog rivala Glazgov Rendžers, barem djelimično osjećaju i Ircima jer su oba kluba osnovali irski sveštenici, koji su pomagali doseljinicima iz Irske da se adaptiraju.
Naravno, vremenom su dobili i novi škotski identitet, čak u religijskom smislu mnogi od njih postali ateisti ili agnostici, ali se nikada nisu odrekli svojih korijena, a zašto bi pobogu, i zato im se vijore i zeleno-bijelo-narandžaste zastave na tribinama.
Jasno je takođe, da pristalice "kelta" i Hibsa ne vole Engleze, što se vidi na svakoj utakmici selekcije "Gordog Albiona" kada se u pabovima širom Glazgova i Edinburga slave njihovi porazi, a zanimljiva je u tom kontekstu bila i izjava gitariste britanskog benda "Oejzis" Noela Galagera, inače poznatog navijača Mančester sitija.
Upitan od strane britanskog BBC-a o šansama reprezentacije Engleske na prošlogodišnjem Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, Galager je šeretski odgovorio da "Albion" njega ne zanima jer je Irac. Živi čovjek u Engleskoj cijeli život, visi na gotovo svakoj utakmici "građana" Pepa Gvardiole, postao je bogat i slavan u cijelom svijetu, ali eto, ne voli Englesku.
Možda to ima malo veze i sa arogantnim Englezima, koji se doduše takvima ne prave kao neki ovdje kod nas, već stvarno su drugačiji i to je za poštovanje, ali i ovi drugi imaju pravo da budu "uvik kontra" i da ih zajebavaju: "Zašto Englezi piju čaj? Zato što su bolesni".
Šalu na stranu, evo samo jedan primjer animoziteta Škota prema Englezima koji datira od prije više od sedam vijekova.
Naime, engleski kralj Edvard Prvi Dugonogi (to vam je onaj protiv kojeg se borio Vilijam Volas, čuj mene Mel Gibson u filmu "Hrabro srce") pokorio je Škotsku i u engleski presto ugradio "Kamen sudbine" (Kamen iz Skona) na kojem su krunisani svi dotašnji škotski kraljevi.
Od te "praistorijske" 1296. godine, svaki engleski kralj ili kraljica su prilikom vlastitog krunisanja sjedili na prestolu u Vestminsterskoj opatiji i da prostite dupetom dodirivali najsvetiji artefakt naroda Škotske.
Možete zamisliti kakvo poniženje su osjećali i još osjećaju Škoti.
Zbog toga su na Božić 1950. godine studenti iz Glazgova Ian Hamilton, Gavin Vernon, Alan Stjuart, Kaj Mateson i Džon Džoslin otišli u opatiju, uzeli kamen i odnijeli ga u Arbrou gdje je izglasana deklaracija o škotskoj nezavisnosti početkom 14. vijeka.
Policija je tek nakon četiri mjeseca potrage uspjela da pronađe i vrati kamen u Vestminster, gdje je korišten na krunisanju britanske kraljice Elizabete Druge, kojoj su navijači Seltika, na dan njene smrti s radošću na "Ajbroksu" zapjevali: "Lizzie in the box, in te box..." na melodiju "Give It Up" KC & The Sunshine benda.
Interesantno da Velika Britanija ni na koji način nije kaznila ove škotske studente plašeći se reakcija i mogućih nemira, a ne treba ni pominjati da su mladići postali nacionalni heroji u Škotskoj.
Tek nakon punih sedam vijekova otkad je odnesen, "Kamen sudbine" je 1996. godine vraćen u Škotsku gdje i pripada, ali je dogovoreno da bude korišten tokom krunisanja budućih britanskih kraljeva, što je i učinjeno kad je Ujedinjeno Kraljevstvo pruzeo aktuelni monarh Čarls Treći. Danas se čuva u gradu Pertu u blizini Skona, gdje je i izvorno nastao.
Da pojednostavim - Englezi su bukvalno ukrali tuđi artefakt koji je, da se ne lažemo, običan kamen po svojoj strukturi i vratili ga Škotima tek nakon 700 godina uz obavezu da ga uzmu kad im god zatreba?!
A primjerice Srbi bi trebali da se odreknu Pećke patrijaršije, Dečana, Bogorodice Ljeviške i ostalih srednjevjekovnih manastira na Kosovu i Metohiji, koji su svjetska kulturna baština što je prepoznao i Unesko?!
"Šta ima veze, neka to od danas bude 'kosovsko' naslijeđe", pomislio bi neimenovani engleski diplomata, kojem je Pećka patrijaršija nebitna k'o 10 "cenata" snijega što su paralisali Banjaluku, ali nije mi jasno kako ne znači ni samim Srbima, nevažno da li su pravoslavni vjernici ili ne.
Meni se čini da takve persone, a među njima ima čak i univerzitetskih profesora, preziru samo vlastitu tradiciju, ali im je sjajno kad se na primjer tokom "Boksing deja" čuvenog fudbalskog kola oko Božića u Engleskoj, intonira himna "God save the King" a svi na stadionima Premijer lige stoje mirno i pjevaju.
Ne smeta im ni što se u britanskoj himni spominje Bog, za razliku od "Bože pravde", niti spominju da u Engleskoj žive i druge brojne nacije i vjeroispovjesti kao što taj argument koriste za Srbiju, niti kad se prilikom gore pomenutog krunisanja britanskog kralja obavljaju crkveni obredi.
Ma jok!
Tada nema nikakvih zluradih komentara o prevaziđenosti, zastarjelosti i retrogradnosti kao da je kakav Merkur u pitanju. Štaviše, ne samo da ne ćute i gledaju u pod, nego se otvoreno dive tuđoj tradiciji.
Svi drugi evropski narodi poštuju spomenike kulture i baštine tradiciju i u gotovo svakom gradu u Evropi imaju svog sveca zaštitnika. Nešto poput krsne slave kod nas, ali i ona je za pojedine sunarodnike "pase", kao i proslave Nove godine po starom julijanskom kalendaru, post, pričest ili neki drugi hrišćanski obred. Oni to posprdno zovu "lizanje kašika" i misle da su mnogo pametni zbog toga.
Da se razumijemo, ne doživljavam sebe kao pravoslavnog vjernika ili vjernika uopšte, ali poštujem svačija ljudska prava, pa eto i naroda kojem i sam pripadam.
Naravski da i meni smeta "seljakluk", pucanje iz svih raspoloživih pirotehničkih i drugih sredstava, koje su se vremenom odomaćile i da se mene pita, to bih definitivno zabranio i sankcionisao, osim u slučajevima kad nadležni organi organizuju vatromet.
Da parafraziram jednog pisca i "tviteraša": "Mir Božiji, Hristos se rodi, samo onima koji shvataju da slave Hristovo, a ne rođenje Bufalo Bila ili Alfreda Nobela". Mada, uvjeren sam da oni što im smeta vlastita kultura, s oduševljenjem prihvataju revolveraške obračune Vilijema Kodija i ubijanje bizona na "Divljem zapadu" ili bi čak u ime tolerancije i demokratije bacili Nobelov najpoznatiji izum na sve koji ne dijele njihovo mišljenje.
P.S. Za njih je tradicija lijepa, samo kad je tuđa.
Pročitajte sve kolumne ŠATARAŠ