Pisac i novinar Muharen Bazdulj, govoreći o medijskim napadima na njega nakon druženja sa nobelovcem Peterom Handkeom, navodi da je Sarajevo grad koji "mrzi patološki i histerično"
Grad koji je za simbol svoje “svjetskosti” proglasio avgustovske dane kad trećerazredni holivudski glumci gaze kičastim crvenim tepihom, teško se miri sa činjenicom da se jedan od najboljih svjetskih pisaca dvadesetog i dvadeset prvog vijeka opušta u, kako bi oni rekli, zadimljenoj birtiji, bez trunke potrebe za glamurom i to s ljudima koje oni poznaju iz nekih prošlih života i koje mrze potpuno patološki i histerično.
Rekao je ovo za “Glas Srpske” književnik i novinar Muharem Bazdulj, komentarišući histeriju i napade koje je doživio nakon što je na društvenim mrežama osvanuo snimak na kojem, zajedno sa nobelovcem Peterom Handkeom i režiserom Emirom Kusturicom, pjeva poznatu pjesmu Halida Bešlića.
"Za sarajevsku masovnu histeriju po medijima i društvenim mrežama, ne mogu reći da me iznenadila, pošto pamtim slučaj Vuka Bačanovića i sasvim recentan slučaj Ivane Marić, kada se desio sličan džumbus zbog jednog benignog statusa na 'Fejsbuku', odnosno još benignije konferencijske dosjetke. Ipak, da ovako nešto, privatno druženje uz muziku i pjesmu, odnosno pjevanje ljubavne pjesme koju inače izvodi bošnjački pjevač, koji se posljednjih decenija isprofilisao kao jedan od simbola Sarajeva, a skupa sa književnim nobelovcem i dvostrukim dobitnikom kanske 'Zlatne palme', može biti povod za linč, to mi baš i nije palo na pamet", istakao je Bazdulj.
Kako kaže, sklon je pomisli da to nema naročite veze sa njim i da je u pitanju javnost koju je muka natjerala da licemjernu medijsku podršku sa Zapada prihvati kao utješnu nagradu u situaciji posvemašnje socijalne katastrofe, života u propaloj državi i koja je, na zapećku svega, uložila ogromnu emotivnu energiju nadajući se “Oskaru” za najbolji strani film kao nekoj simboličnoj katarzi.
"Kada je to propalo, valjalo je negdje kanalisati tu energiju i tu se dobitnik Nobelove nagrade i svi koji imaju ikakve veze s njim pokazao kao savršena meta. Onaj koga federalni kantončići proglašavaju nepoželjnom osobom i koga po društvenim mrežama čereče književni, akademski i žurnalistički liliputanci, ovjenčan je najvećim umjetničkim priznanjem koje postoji, istim koje je prije šezdeset godina dobio i omraženi im Ivo Andrić i uz to još nije gadljiv da se s prijateljima proveseli", kazao je Bazdulj.
Komentarišući otkazivanje saradnje od strane dnevnog lista “Oslobođenje” kaže da zna samo ono što je objavljeno u medijima i da nije dobio službeni dopis. Kako ističe, uredništvu i glavnoj urednici Vildani Selimbegović ne zamjera ništa.
"Zahvalan sam joj što sam uvijek imao potpunu slobodu u pisanju, iako se i na nju i na vlasnike novina već godinama vrši, što tajni, što javni pritisak da mi se otkaže saradnja. Po budžacima društvenih mreža zbog mog su pisanja na bojkot 'Oslobođenja' pozivali razni: od dijasporskih anonimusa do profesora tamošnjih umjetničkih akademija, a po kuloarima su se vajkali 'influenseri' od Podgorice do Beograda. Vildana Selimbegović spada među najbolje novinare, urednike i uopšte osobe koje sam upoznao tokom četvrt vijeka bavljenja ovim poslom i ovi koji mene mrze, mrze i nju podjednako, samo što ona nekima od njih treba pa to skrivaju", rekao je Bazdulj.
On kaže da je zahvaljujući Vildani Selimbegović u Sarajevu doskora postojala barem iluzija kakve-takve slobode mišljenja, jer je taj dnevni list bio otvoren za stavove na potezu od Mirka Kovača do Rajka Vasića.
"Zbog toga su je napadali razni licemjeri. Danas je Sarajevo, kad je o medijima i javnosti riječ, ubjedljivo najzatvoreniji, najjednoumniji i najuskogrudniji grad od Sutle do Ibra. Banjaluka ima i 'Buku' i 'Frontal', Beograd i 'Danas' i 'Večernje novosti', Podgorica i 'Antenu M' i 'Dan', a šta Sarajevo ima što je kontra mejnstrimu? Kad je o politici riječ, razlika, između, primjera radi, 'Stava' i onog nekog 'Nomada' ili 'Prometeja', recimo, je puka kozmetika. Meni je žao što je to tako, jer tako ne mora biti i jer tako nije uvijek bilo", zaključio je Bazdulj.