Slava je običaj koji u Srbiji najveći broj ljudi poštuje i primjenjuje, čak i ako im nije poznato preklo slavskih običaja. Pravila se toliko razlikuju od kraja do kraja, da može da se kaže da "svaka kuća i svako selo ima sopstvene slavske običaje".
Način na koji se slavi slava u Srbiji mijenjao se kroz vijekove, državna uređenja, ekonomske prilike, promjenu kulture i uticaja medija. Danas može da se kaže da slava u Srbiji nije samo vjerski običaj, već narodni događaj, kroz koji stranci najbolje mogu da upoznaju naš pravi mentalitet i kulturu, kaže za MONDO etnolog Mirjana Glumašina.
"Po načinu na koji prosječna srpska porodica slavi slavu može da se vidi gotovo sve - u kakvim su međusobnim odnosima, da li su u žalosti, kakvog su materijalnog stanja, kakav je njihov status u društvu. Tu se vide odnosi u zajednici i kako se kultura na našem podneblju mijenja iz godine u godinu", kaže ona.
Prema njenim riječima, slava u Srbiji postoji još od devetog vijeka i vremena pokrštavanja. Tada je ovaj stari paganski običaj prihvatila crkva.
"Paganski Srbi bili su naklonjeni vjerovanju i kultovima. Svaki narodni običaj bio je veoma važan i čuvao se generacijama unazad. Uprkos tome što su bili pokrštavani i što više nisu bili mnogobošci, bilo je nemoguće da se iskorene njihovi stari običaji i kultovi. Zato je crkva kanonizovala slavu i dala joj hrišćansko obilježje. Zahvaljući tome nije uništena, ostala je primjerenena našim običajima i dobila je mjesto u pravoslavnom hrišćanstvu", kaže etnolog Mirjana Glumašina za MONDO.
Iako mnogi običaji datiraju još od tog vremena, mnogi specifični načini na koji se slavi slava nastali su tek nedavno, prije 20 ili 30 godina, tvrdi ona.
"Neki običaji su paganski, drugi su nastali pod uticajem crkve, a treći pod uticajem naroda. U manjim selima nije bilo ni crkve ni sveštenika koji su mogli da objasne mještanima na koji način treba slaviti, pa je svaki kraj Srbije slavu prihvatao na svoj način, kako je znao i umio", objašnjava.
Ono što je bilo zajedničko za svaki kraj Srbije jeste da je na slavama bilo molitve i da se posvećivala precima, kaže etnolog.
"Slava je bila posvećena kultu predaka, koji je na ovom podneblju uvijek bio jako važan. Zbog toga se slava i danas vezuje sa porijeklom, prenošenjem tradicije sa koljena na koljeno, veze sa mrtvima. Takođe, nasljednicima se prenosila svijest o sopstevnom porijeklu. Vjerovalo se da možeš da promijeniš sve osim krsne slave. To su tada takođe bili preci po muškoj liniji i njima je taj dan bio posvećen. Zbog toga su vijekovima unazad na slave dolazili samo muškarci, uglavnom kumovi i bliski rođaci", kaže etnolog Glumašina.
Običaji su se mijenjali kroz vijekove, dok je posljednje što je zabilježno promjena koja se desila tokom perioda komunizma u Srbiji. Mnogi tvrde da je slava u to vrijeme bila privremeno zaustavljena i iskorijenjena, ali ona se zapravo često samo održavala na drugačiji način.
"To tada nije bilo predstavljeno kao pitanje vjere i religije, već održavanje porodične tradicije. Na taj način je većina ljudi sedamdesetih i osamdesetih obilježavala slavu. Osim toga, na izmjenu u načinu slavljenja sveca uticale su migracije, odlazak Srba u inistranstvo i modernizacija stanovništva. Ipak, posljednjih godina je sve primjetnije oživljavanje slavskih običaja i sve više je onih koji se vraćaju zapostavljenom slavskom svetkovanju", smatra etnolog.
Slavski običaji razlikuju se od Vojvodine do Niša. Dok je za jug specifično da se cijela slavska trpeza iznosi u isto vrijeme na sto, da se pjeva i svira kada dođu gosti, u Vojovodini postoje drugačiji običaji.
"U selima u dolini Srema na slavi će svako prvo da vam ponudi vino ili rakiju i čim ispijete, sipaće vam novu, pošto kažu da ne valja da čaša bude prazna. Kum i rodbina se prema ostalim gostima ponašaju kao drugi domaćini. S druge strane, u zapadnoj Srbiji, bliže Bosni na slavama se drže zdravice. U pojedinim selima se ne ide u crkvu, već molitvu izgovara domaćin", kaže etnolog.
U pojedinim krajevima običaj je da se praznuje dva dana i da sveštenik iz mjesta u kome živi domaćin u ranim jutarnjim časovima dolazi u kuću da "sveti vodicu", umjesto odlaska u crkvu.
"U pojedinim krajevima na slavu se gosti zovu samo prvi put, a nakon toga se dolaskom nastavlja ili nedolaskom prekida tradicija. U mnogim krajevima kum se u goste poziva jedino na slavu, kako se domaćin sa njim ne bi zamjerio ili posvađao pri čestom viđanju", kaže naša sagovornica.
Da podsjetimo, krsna slava je 2014. godine upisana na Uneskovu reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa. Prema mišljenju etnologa, to ne znači da svi u Srbiji treba da slave po istom propisanom modelu ili da bi pravoslavna crkva trebalo da propisuje načine slavljenja, već da su različiti modeli i prakse slavljenja vid kulturnog bogatstva.
(Mondo.rs)