Nadležni u BiH su krajem januara postigli dogovor o realizaciji inicijative za članstvo BiH u Eurotransplant, međutim stvari nisu baš tako idealne kako ih predstavljaju političari.
Naime, inicijativa poslanika SDP-a Saše Magazinovića kojom se zadužuje Savjet ministara BiH da Međunarodnoj fondaciji za razmjenu organa Eurotransplant uputi pismo namjere za pridruživanje BiH toj organizaciji u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine usvojena je prije skoro godinu i po dana.
Krajem januara konačno su usaglašeni stavovi te je postignut dogovor entitetskih ministara zdravstva Nediljka Rimca i Alena Šeranića i ministra civilnih poslova BiH Dubravke Bošnjak u vezi s realizacijom ove inicijative.
"Ukratko, Bosna i Hercegovina konačno kreće na svoj put ka članstvu u Eurotransplantu. To znači da će veliki broj građana kad pristupimo Eurotransplantu imati mnogo veće šanse za izlječenje i normalan život. To znači i razvoj transplantacijske medicine u našoj zemlji", poručio je zastupnik SDP-a. Međutim, stvari nisu baš tako idealne.
Može li BiH u Eurotransplant?
Iz Donorske mreže BiH, jedine nevladine organizacije koja pokušava da podigne svijest o važnosti donorstva pozdravljaju inicijativu, ali smatraju da je to samo politički populizam.
“Imam nekako osjećaj kad Međunarodna zajednica pritisne naše vladajuće strukture na svim nivoima, oni onda pokušavaju da urade bilo šta, evo da izjave da su nešto napravili. Realni da budemo ta aplikacija prema Eurotransplantu koju je uputilo Ministarstvo civilnih poslova u saradnji sa Ministarstvom zdravstva RS i Federalnog ministarstva zdravstva je po nama ishitrena. Mi to pozdravljamo, svakako, kao pacijenti, za nas je to jako važno, samo pitanje je koliko je to iskreno”, rekao je za Mondo Tomislav Žuljević predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika u FBiH i volonter u Donorskoj mreži BiH.
Kako kaže, postoje brojni kriterijumi koje BiH mora ispuniti, a među najznačajnijim je broj kadaveričnih transplantacija i organa sa kojima ona raspolaže.
“Republika Srpska nema čak ni liste čekanja za transplantirane pacijente i oni zapravo svoje probleme rješavaju tako što Fond Solidarnosti RS plaća transplantaciju u Bjelorusiji. Mi smatramo da to nije u redu. Eurotransplant neće primiti BiH baš zbog toga što nema svojih transplatacija, posebno onih sa preminulih osoba. Kad je u pitanju FBiH, nešto je bolja situacija, ali opet nije idealna. Ovdje imate situaciju da je prošle godine urađeno 16 transplantacija, od tih 16 sve su transplantacije bubrega, a samo četiri su urađene od preminulih osoba. To je ipak malo za Eurotransplant”, tvrdi Žuljević.
Naglasio je da je potrebno uraditi minimalno 20-ak transplantacija od preminulih donora na godišnjem nivou da bi se apliciralo u Eurotransplant, naravno pod uslovom da su sve zakonske pretpostavke uredne.
“Pogrešno se tumači da je Eurotransplant organizacija od koje se samo uzimaju organi za transplantaciju. Stvar je u tome što je Eurotransplant najveća međunarodna organizacija za razmjenu organa, pa se postavlja pitanje kako ćemo mi razmijeniti nešto što nemamo?”, pita se Žuljević i dodaje da su to stvari koje su jasne kao dan i da bez toga BiH nema šta da traži u ovoj organizaciji.
Smatra da i ako ispunimo sve zakonske regulative BiH ne može pokucati na vrata Eurotransplanta.
“Administracija je jedno, ali ako nemaš materijala, nemaš ni zašto da se uhvatiš. Ako nemamo transplantacije od preminulih osoba, nažalost, ne možemo pokucati na ta vrata i ući u porodicu Eurotransplanta koja broji 138 miliona stanovnika u osam država koje imaju razvijene transplantacijske programe”, smatra Žuljević.
Dodaje da BiH nema ni želje ni volje da poveća broj transplantacija.
“Mi radije pošaljemo ljude vani da rade transplantaciju, a to je jako pogrešno. Nedavno smo u Tuzli imali sastanak, tražili smo da se više razgovara sa porodicama preminulih osoba, da se traže pristanci. Da biste dobili pristanak od porodice, ona mora biti informisana i edukovana, a to jedino radi Donorska mreža u BiH, bez ikakve podrške institucija. Snalazimo se kako znamo i umijemo, pokušavajući da podignemo svijest građana o važnosti donacije i transplantacije organa, naročito sa preminulih osoba. Bez toga nećemo imati dovoljan broj eksplantacija koje su vezane za ovu priču o Eurotransplantu”, ističe naš sagovornik.
Dodaje da su u Republici Srpskoj digli ruke od kadaverične transplantacije, dok Federacija ima 13 transplant koordinatora koji,prema njegovim riječima, samo trebaju da rade svoj posao.
"Oni treba da detektuju smrt mozga kod pacijenata, da razgovaraju sa porodicama tih pacijenata i da pokušaju da dobiju njihovo “da”, koje će spasiti nekoliko života”, kaže Žuljević.
Više od 300 osoba zvanično čeka na transplantaciju
Žuljević ističe da ogroman broj ljudi čeka na transplantaciju, ali da je veliki broj i onih koji nisu na listi čekanja, a kojima je transplantacija potrebna.
“U Federaciji na listi u Centru za transplantacijsku medicinu koji je pri federalnom ministarstvu zdravstva ima oko 320 pacijenata. Od toga negdje 35 čeka na transplantaciju jetre, 30 na transplantaciju srca, 30 na transplantaciju rožnice i oko 200 i nešto na transplantaciju bubrega".
U BiH, navodi, ima 3.000 se pacijenata koji se liječe hemodijalizom, a tek je 200 njih na listi čekanja. Na pitanje zbog čega broj onih na listi nije veći, Žuljević odgovara da razlog leži u nedostatku nade da će jednoga dana dobiti poziv za transplantaciju.
“Razlog je jednostavan, zato što nemaju ni nade, ni vjere, ni povjerenja da će biti jedan dan pozvani, da će dobiti, kako mi to kažemo, najvažniji poziv u životu, a to je poziv na transplantaciju. Ako imate jednog donora ili dva donora godišnje, to je jako mali broj organa prema potrebama pacijenata za transplantaciju. Pacijenti jednostavno gube nadu da će nekad biti pozvani, a gube nadu i u naše zdravstvo i zdravstveni sistem”, kaže Žuljević.
(Mondo)