Panel "Mi govorimo, jer oni ne mogu - glasovi koje treba čuti", organizovala je Stalna misija Srbije pri UN.
Ranko Ristić iz Zavidovića, žrtva i svjedok građanskog rata u BiH, govorio je na panelu u NJujorku - "Mi govorimo jer oni ne mogu - Glasovi koji treba da se čuju", o zločinima nad Srbima u i oko Zavidovića, ističući da je 1992. godine više od 3.000 terorista "Al-Kaide" došlo u BiH da se bori protiv Srba, ali i Hrvata.
"Moji najbolji prijatelji, prije rata, bili su muslimani. Svi smo srećno odrastali, nismo ni razmišljli o stahotama Drugog svjetskog rata kada se veliki broj muslimana i Hrvata priključio Hitlerovoj okupaciji Jugoslavije i doprinijeli genocidu i Holokaustu. Jedna od tih žrtava bio je i moj pradjed. Odveli su ga u Jasenovac. Ovdje imam kopije iz muzeja Holokausta u SAD i na tom spisku je ime mog pradjeda Petra Ristića ubijenog od ustaša u Jasenovcu", naveo je on u svjedočenju.
Ristić je rekao da se tamni oblak rata nadvio nad BiH kada je bio u srednjoj školi i da je tada počeo da viđa grafite o pozivu na ubistvo Srba.
"Vozio sam se 1992. godine kada smo otac i ja naišli na blokadu puta koju su napravile komšije, dojučerašnji prijatelji, koji su stajali na barikadama i nosili paravojne uniforme i puške. Izvukli su mene i oca iz auta i držali nas na nišanu. Pretresli su vozilo i sve pocijepali. Naredili su nam da se vratimo u grad, a kada se otac požalio, moj biši prijatelj Senad pucao je direktno meni iznad glave i stavio mi cijev na slijepočnicu. Rekao je mom ocu da se vrati u grad ili će me ubiti. Nikad neću zaboraviti izraz lica mog oca", ispričao je Ristić.
Kada su se vratili kući, kaže on, pokupili su ono što je moglo da stane u auto, poveli majku, brata i psa i jedva pobjegli.
Muslimanska vojska počela je da napada sela, ubijali su svakoga ko je ostao, a etnički su očistili 30 sela oko Zavidovića samo za nekoliko sedmica.
"U selu Vozuća je živjela Koviljka Ristić Pašalić, samo nekoliko stotina metara od srpskog manastira. Zvala me je 'Beli' zato što sam imao plavu kosu kao mali i uvijek je bila nasmijana i davala mi slatkiše. Bošnjaci iz susjednog sela su jednog dana došli u njenu kuću, kuću moje baba-tetke, silovali je, prerezali joj grkljan i odsjekli dojke. Grkljan joj je bio izvučen kao neka vrsta trofeja. Kada su završili s mojom baba-tetkom otišli su u kuću Ranke, čija je sudbina je bila ista kao i moje bake", naglasio je Ristić.
Govoreći o pripadnicima "Al Kaide", on je ispričao da su trojicu srpskih vojnika uhvatili teroristi i da su svi bili obezglavljeni.
"Lošim obrtom sudbine postavili su logor u selu Gostović kod mog pradjeda i on je odveden u logor smrti. Tu su oni inscenirali konačni napad na selo Vozuća. Za samo nekoliko dana 1995. godine ubili su oko 500 Srba, a nakon toga za samo nekoliko dana još 3.000. Mnogi od tih terorista koji su ubijali u BiH Srbe, ali i Hrvate prešli su kasnije u druge zemlje i vršili terorističke napade. Dvojica od njih Al Mihtar i Al Hazmi su 2001. godine oteli američki avion i izvršili teroristički napad", rekao je on.
Ristić je naveo da sada živi u drugoj zemlji i pokušava da zaboravi užase rata. "I sada vidim ponovo te teroriste, a mediji su samo bilježili loše stvari o Srbima. Nisam ovdje da pravdam bilo kakav ratni zločin, prvi bih procesuirao sve ratne zločince, mnogi i jesu bili procesuirani, ali šta je sa tim ljudima koji su pobili Srbe", upitao je Ristić.
"Umjesto da nas ujedinjuju, oni nas dijele"
Svjedok zločina nad Srbima u BiH Dijana Ivanović rekla je u NJujorku da je zbunjena što su srpske žrtve diskriminisane od UN.
"Umjesto da nas ujedinjuju, one nas dijele. LJudi iz BiH su na svoj način zacijelili svoje rane, a mi ih danas ponovo otvaramo", rekla je Ivanovićeva na panel-diskusiji u UN na kojoj srpske žrtve svjedoče o strahotama koje su preživjele tokom rata.
Ona je ispričala da je rođena u Livnu i da je prije rata, 1991. godine, bilo 5.000 Srba koji su živjeli u ovoj oblasti, a da ih danas ima samo 20.
Ivanovićeva je ispričala da su njeni roditelji prije rata vjerovali da im niko ne bi naudio jer su bili dobri ljudi, poznati u zajednici i pomagali su svima, i Hrvatima i Bošnjacima.
"Ali, moji roditelji su bili Srbi, i onda je sve počelo. U maju 1992. pet hrvatskih vojnika je došlo i odvelo mog oca na ispitivanje - nikada se više nije vratio kući", rekla je Ivanovićeva.
Ona je dodala da je njen otac bio u policijskoj stanici, a kasnije je prebačen u srednju školu "Ivan Goran Kovačić", koja je pretvorena u koncentracioni logor za Srbe, koji su vodili Bošnjaci i Hrvati.
"Smješten je sa još 12 Srba koji su radili kao sezonski radnici u Hrvatskoj i Sloveniji. Bili su zarobljeni i dovedeni u logor u Livnu. Danima su bili mučeni, a onda i ubijeni. Moj otac je bio mučen pet mjeseci", navela je Ivanovićeva.
Ona je istakla da se istorija iz Drugog svjetskog rata ponavljala, i to u velikim razmjerama.
"Mučenje koje je moj otac preživio bilo je pesničenje, pendrečenje, udaranje žicama, čizmama... Manijački su ga gazili, stavljali mu pištolj u usta prijeteći da će ga ubiti. Moj otac je u tolikom bolu bio da je preklinjao da ga ubiju. Rekli su mu da, zato što je Srbin, prvo će da ga muče, a onda da ga ubiju", navela je Ivanovićeva.
Prema njenim riječima, kad bi se jedan vojnik umorio, drugi bi ga zamijenio dok se i sam ne bi umorio da muči njenog oca.
"Jedne noći su mu stavili povez na oči i rekli da ga vode na streljanje. Kad su ga izvadili iz auta rekli su da pazi gdje vozi da ne bi zgazio tela svoje braće i rođaka. Ovakve presije su vršene svakog dana. Najgore je bila električna stolica, sipali bi vodu svuda i stavili ga na stolicu. Imao je opekotine svuda", ispričala je Ivanovićeva.
Ona je dodala da su na kraju njenog oca stavili u samicu, gdje spavao na betonskom podu pet i po mjeseci, a majka je za to vrijeme živjela u stalnom strahu jer su stalno bile pljačke, nestanak Srba, spaljivanja kuća.
"Jednog jutra je naša komšinica pronađena mrtva u kući. Bila je gola i silovana. Imala je ranu od vatrenog oružja na grudima i izlomljene udove. Moja majka je odvedena u logor, gdje su je redovno tukli i mučili na električnoj stolici, kao i mog oca. Prijetili su joj, uz mučenje, da će da dovedu svu njenu djecu i da ih pobiju pred njom", posvjedočila je Ivanovićeva.
Miroslav Jović: Rezolucija otvara Pandorinu kutiju
Miroslav Jović, koji je izbjegao u Sjedinjene Države iz Bosanskog Grahova, izjavio je na panel-diskusiji u sjedištu UN u NJujorku da je rezolucija o Srebrenici otvorila novu ranu srpskim žrtavama u BiH za kojih nije bilo pravde, a sada će biti obilježene kao ubice i kriminalci.
"Usvajanjem rezolucije otvoriće se Pandorina kutija i ništa dobro iz toga neće proizaći. Postojala je mogućnost da rane zacijele, ali ovim će nestati svaki tračak nade za saradnjom ili suživotom u tom dijelu svijeta", rekao je Jović.
On je naveo da je ova rezolucija otvorila još jednu ranu desetine hiljada srpskih žrtava koje ponovo preživljavaju strahote.
Jović je upitao da li će biti priznati zločini učinjeni nad srpskim žrtvama ili će oni i njihova djeca biti obilježeni kao kriminalci?
On je podsjetio da slučaj dvanaestogodišnjeg srpskog dječaka Slobodana Stojanovića, kojeg je ubila Elfeta Veseli kada se poslije progona vratio u svoje selo Donja Kamenica kod Zvornika da uzme svog psa.
"Slobodanu su odsječene uši, izboden je i na kraju mu pucao u glavu. Dvanaestogodišnjaku! LJudi to moraju da znaju, jer ne možete to da nađete često u mejnstrim medijima. Želim vam da razmislite pažljivo o šteti koju ćete da nanesete ovom rezolucijom. Ona će da bude definitivno prijetnja po bilo kakav suživot i podsticaj na budućnost", rekao je Jović.
On je naveo da u proteklih 25 godina živi i radim u Sjedinjsenim Državama, čiji je državljanin.
"Moj rodni grad je bio žrtva operacije `Oluja`, vojne akcije koju su predvodile jedinice Hrvatske vojske protiv srpskih snaga na teritoriji BiH. Mi Srbi iz Bosanskog Grahova, bili smo protjerani iz naših kuća i otišli smo u izgnanstvo", rekao je Jović.
On je naveo da se 29 godina nakon egzodusa Srba znak života ili suživota ponovo pojavio, a saradnja između komšija različitih nacionalnosti je na neki način do danas bila na vidiku.
"Usvajanjem ove rezolucije samo će se podgrejati strahovi da će se duhovi prošlosti ponovo probuditi. Imate ovdje u SAD na desetine, stotine ljudi, koji su kao i ljudi koji sjede ovdje za stolom, doživjeli sličnu sudbinu. Nije izvodljivo da dođu svi ovdje, ali oni su mučeni i preživjeli su pakao", rekao je Jović.
Panel "Mi govorimo, jer oni ne mogu - glasovi koje treba čuti", organizovala je Stalna misija Srbije pri UN.
(SRNA)