U posljednjih nekoliko izbornih ciklusa u politiku su aktivno zakoračila brojna djeca ili srodnici bogatih poslovnih ljudi u Srpskoj. I odmah su stupili na veliku scenu, mnogo bolje pozicionirani od onih koji su se kroz stranačke strukture probijali redovnim putem.
Učešće u radu stranačkih podmladaka, lijepljenje plakata, kampanje za druge kandidate pa tek onda mogućnost da se nađu na listi, prvo za lokalne izbore... To je redovni put proboja do prve političke pozicije. Naravno, ukoliko stranci ne ponudite ozbiljan novac za kampanju, što su do sada činili ljudi za koje se može reći da su sami stvarali svoje bogatstvo. Posljednjih godina sve je očitije da na političku scenu stupaju oni koji su u predizbornu kampanju unijeli novac i ugled, ali koji su zaradili njihovi roditelji. I odmah su zauzeli vodeće pozicije.
U Banjaluci je to naočiglednije. Gradonačelnik je mladić od 28 godina (a već dugo prisutan na političkoj sceni), sin biznismena Dragana Stanivukovića. Sa druge strane političkog spektra tu je 25-godišnji Mladen Ilić, koji je predsjednik Skupštine Grada i sin Dragomira Ilića, vlasnika firme “Eko Euro Tim”. Prvi predvodi PDP, drugi SNSD, stranke koje dijele vlast u Gradu.
U Bijeljini je odbornik postao sin vlasnika Etno sela Stanišići, Miloš, dok se prije dvije godine iz tih klupa u Dom naroda preselio Miroslav Lazarević, sin vlasnika kompanije “LD Auto”. Mara Milošević, poslanik SNSD iz Modriče, bila je kandidat za načelnika tog grada, u čemu su mnogi vidjeli ambiciju njenog oca, Uroša Miloševića. Za njega važi da je jedan od bogatijih poslovnih ljudi u Modriči, vlasnik farmi pilića, pilane, fabrike i salona namještaja.
Uspjeh Nikoline Šljivić, odbornice DNS sa Pala, pripisuje se bogatstvu njene porodice, koja se između ostalog bavi eksploatacijom šljunka. Slično važi i za Duška Miletića, danas direktora Toplane u Prijedoru, koji je na proteklim lokalnim izborima osvojio drugi mandat u gradskoj skupštini, dok je na opštim izborima tijesno ostao bez mjesta u NSRS. Mnogi smatraju da je za te uspjehe najzaslužnija podrška njegovog strica Vojislava Miletića, čije bogatstvo dolazi iz građevinarstva.
Na izborima u Bileći najviše glasova u SNSD osvojila je Anastasija Aleksić, kćerka bivšeg načelnika Miljana, ujedno jednog od bogatijih Bilećana, koji se bavi uvozom pića. Kćerka vlasnika mljekare “Pađeni”, Marijana Vukoje, nije imala dovoljno glasova da uđe u lokalnu skupštinu, kao što je i njen otac bio neuspješan u trci za načelnika ovog hercegovačkog gradića.
Spisak bi se mogao proširiti i na djecu političara koju su roditelji očito usmjerili u “posao” uz koji su i oni stekli zavidnu finansijsku ali i društvenu moć. Spisak bi ovde bio poduži, ali vrijedi istaći Vojina Mitrovića, koji je u politiku ušao kao vlasnik “Oktan prometa”, a 2014. u paket uslova za prelazak iz NDP u SNSD uvrstio savjetničko mjesto za svog sina Stefana. Takođe je zanimljiv primjer Obrena Petrovića, nekadašnjeg gradonačelnika Doboja a danas parlamentarca u Sarajevu, čiji sin Igor Petrović je na proteklim izborima postao odbornik, zet Miloš Bukejlović potpredsjednik skupštine, a poćerka Nina Bukejlovć je takođe bila odbornik u prošlom mandatu.
Ali ipak se vrijedi zadržati na tome da je trend ulaska “bogate djece” u politiku nije globalni trend. Obično je vijest kada se neki Tramp ili Berluskoni upuste u politiku. Djeca bogatih, ili kako bi na zapadu rekli privilegovanih, obično ostaju u biznisu ili u politiku ulaze kroz institucije nakon školovanja na skupim i prestižnim univerzitetima, dobijajući prve funkcije u ministarstvima. Drugim riječima, izbjegavaju izbore i koriste socijalni kapital tamo gdje se do pozicije stiže kroz izbor u manjem krugu ljudi. Za kandidata koji učestvuje na direktnim izborima uvijek je ideal da je samoostvaren, po mogućnosti da je sve stvorio od nule.
"Ova razlika u političkoj praksi sa naših prostora u odnosu na većinu zapadnih društava uzrokovana je mnoštvom političkih, pravnih, ekonomskih, socioloških ali i psiholoških razloga. Naši "bogataši" su se odskora obogatili i ne uživaju prevelik poslovni niti bilo kakav drugi ugled u društvu, čast izuzecima. Mogućim neuspjehom na neposrednim izborima nemaju šta izgubiti od svakako nepostojećeg ugleda.
Kapital koji posjeduju naši "tajkuni" zbog skorašnjeg, u najboljem slučaju dvodecenijskog sticanja još uvijek je podložan provjerama u različitim sudskim postupcima pa je najsigurnije neposredno učestvovati u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, koje zbog nesavršenosti političkog sistema pružaju popriličnu političku moć i, nažalost, uticaj na sudsku vlast", smatra Dimitrije Ćeranić, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo.
Ostvarivanje uticaja na privredne tokove kroz politiku, ili čuvanje svog bogatstva uticajem na donosioce odluka u institucijama svakako je primamljiva ideja za svakog ko u društvu poput našeg ima pozamašan kapital, smatra i Vuk Vučetić sa Filozofskog fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo.
"Svakako da je ulazak bogatih u sferu politike nerijetko motivisan zaštitom svog kapitala. Biti vlast ili dio vlasti je svakako jedan od najefikasnijih način zaštite privatnih interesa. Osim toga, uz vlast i politiku ide politička moć, što je mnogo važnije od posjedovanja novca. Imati političku moć znači imati pristup informacijama i ljudima, znači biti na izvoru dešavanja, znači da možete direktnije uticati na donošenje odluka i zakone a time i usmjeravati cjelokupnu društveno političku stvarnost. Ova vrsta neposredne političke moći je vrijednost koja je primamljiva svim ljudima iz privatnog sektora. U tom svjetlu se može posmatrati talas novih mladih političara koji imaju dobru zaleđinu", kaže Vučetić.
Ideja da su bogati ljudi u RS odlučili da manje novca troše na političare od kojih kasnije očekuju usluge, a da se sve više fokusiraju na svoje srodnike, koji im mogu obezbijediti to isto, nije daleka ni Dimitriju Ćeraniću, ali on dodaje i da u društvu poput našeg većina privrednog života prilika za bogaćenje zavisi direktno od vlasti. I zbog toga je politika jedno od najisplativijih zanimanja, pa se svi trude da na tom polju „budu u igri“.
"Privredna nerazvijenost i učešće sredstava iz javnih fondova u ukupnom prometu predstavljaju poseban ekonomski izazov za profita gladne "dobitnike privatizacije i tranzicije" koji znaju da politička moć skoro pa zasigurno jamči mogućnost prilično neograničenog upravljanja i raspolaganja javnim sredstvima i javnim dobrima. A ko bolje od njih lično umije da upravlja javnim dobrima i javnim sredstvima, kad su skoro bez dinara troška uspjeli od društvene preko državne da dođu do privatne svojine. U svemu tome zdušno su im pomagali i nosioci političke moći iz zapadnih društava, kako oni samoostvareni i neposredno izabrani na političke funkcije, tako i oni drugi koji su imenovani na funkcije i ovde bili razni ambasadori", kaže Ćeranić.
Naš drugi sagovornik smatra da se može govoriti i o jednom drugom trendu koji uslovljava promjena načina komunikacije i političkih odnosa. Snaga stranaka kao organizacija neophodnih da iznesu nekog kandidata je manja, a pojedinac ima više mogućnosti da sam ostvari izborni uspjeh. A tu prednost ponovo imaju individualci koji imaju više finansijskih sredstava.
"Takođe ono što je možda uticalo na talas novih političara jeste činjenica da politika polako počinje da se transformiše u „individualni sport“. Drugim riječima, društvene mreže i moderne tehnologije stvorile su uslove u kojima političari mogu direktno komunicirati sa biračima, pri čemu njihova pozicija i uspjeh sve manje zavise od stranačke infrastrukture. Pojedini političari ulažu sopstveni novac u promociju i kreiranje personalizovanih kampanja, što, između ostalog, dovodi do toga da oni postaju moćniji od stranaka iz kojih dolaze. Ovako zaobilaženje stranačke hijerarhije je takođe dovelo do toga da se odjednom u prvom planu, preko noći na političkoj sceni pojave nove političke nade", zaključuje Vučetić.
(Mondo)