Nema činove na ramenu, ali ima autoritet pukovnika – barem kad vodi sjednicu.
Ako je Narodna skupština Republike Srpske ikada trebalo da bude hram demokratije, onda je u posljednjim sazivima doživjela ozbiljno skrnavljenje. Mada, to kažemo za svaki novi saziv.
Umjesto političkog dijaloga, svjedočimo komandovanju. Umjesto poštovanja razlika – naređivanju. A najnovija „komandna figura“ tog sistema zove se Anja Ljubojević, poslanica SNSD-a i česta predsjedavajuća skupštinskih sjednica, koja funkciju vodi kao da je stala na čelo bataljona, a ne parlamentarne institucije.
Kada Ljubojević preuzme riječ, ne dobijamo ravnotežu u raspravi – dobijamo tišinu, prekide, oduzimanja prava na govor. Opozicija? Smetnja. Kritika? Napad. Procedura? Alat za disciplinovanje.
Vrhovni komandant ne trpi neslaganje i prigovore. A kako bi i trpjela, kada joj je politički model upravo predsjednik skupštine Nenad Stevandić – poznat po grubosti, selektivnom tumačenju pravila i otvorenom preziru prema svakoj rečenici koja dolazi sa druge strane političkog spektra.
Ovdje više nije riječ o slučajnim ispadima ili „mladalačkom neiskustvu“. Riječ je o formiranju političke elite koja ne zna šta znači tolerancija. Koja nije učena da sasluša, već da utiša. Koja ne poznaje politiku kao prostor borbe ideja, već kao prostor kontrole, komande, profita i lojalnosti.
A tu se krije dubok problem. Jer kada mladi ljudi dobiju priliku da budu nosioci promjena, a izaberu da kopiraju najgore obrasce moći, e tada se gasi nada u drugačiju politiku. Ljubojević ne ulazi u istoriju po stavu, po prijedlogu zakona, po viziji – već po načinu na koji tretira parlament kao ličnu kasarnu, a opoziciju kao vojnu prijetnju.
I kada mladi poslanici nauče da je najvažnije slušati vođu, a ne narod koji ga je izabrao – onda nas ne vodi politika, već poslušništvo.
Ako šutimo pred vrhovnim komandantima, sutra ćemo šaptati pred običnim poslušnicima. A tada će biti kasno.
Možda je duh ove političke stvarnosti najtačnije opisao upravo narodni poslanik Nebojša Vukanović, čije izjave često ostanu upamćene:
“Ćuti, trpi, u gaće.”
Misleći na obraćanje predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, Vukanović je nehotično opisao pravilo koje se sve više ukorjenjuje – ne samo u njegovim govorima, već i u ponašanju cijelog političkog aparata.
Ako se na vrijeme ne trgnemo, “ćuti, trpi i u gaće” neće biti izuzetak. Biće sistem. Biće zakon. Biće svakodnevica.
(MONDO)