Novinarka Ženi Lebl osuđena je na dvije i po godine robije nakon što je u redakciji prepričala vic o Josipu Brozu Titu. Njena priča postala je jedno od najpoznatijih svjedočanstava o Golom otoku
O Golom otoku, zloglasnom zatvoru za političke zatvorenike iz perioda SFRJ, mnogo se govorilo, ali i danas postoje brojne nepoznanice o životu iza njegovih zidina. Mnogi su na tom izolovanom ostrvu završili zbog ispričanog vica, otpjevane pjesme ili jednostavno zato što su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Jedna od najpoznatijih priča vezanih za Goli otok jeste sudbina novinarke Ženi Lebl, Beograđanke jevrejskog porijekla, koja je sa samo 22 godine osuđena na dvije i po godine robije zbog vica o Josipu Brozu Titu.
U vrijeme kada je služila kaznu, o njenom slučaju gotovo da se nije govorilo, a o iskustvima sa Golog otoka nije se smjelo javno pisati. Tek mnogo godina kasnije njena priča dospjela je u javnost. Jedan od tekstova o Ženi Lebl objavila je 2013. godine Politika, list u kojem je nekada radila, a prenio ga je i Blic.
Kako se navodi, kolega joj je ispričao šalu da je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom takmičenju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu tešku 100 kilograma, aludirajući na stihove pjesme "Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela". Kada je taj vic prepričala u redakciji, ubrzo su po nju došla dvojica pripadnika UDBE.
Optužena je da govori protiv Tita i da nije prijavila "narodnog neprijatelja" od kojeg je čula sporni vic. Nakon hapšenja odvedena je u zatvor UDBE Glavnjača, zatim u logor Ramski rit, potom u Zabelu, na Sveti Grgur i na kraju na Goli otok.
Od aprila 1949. do oktobra 1951. godine prošla je kroz pet zatvora. Tokom tog perioda od nje je zahtijevano da prizna krivicu i promijeni svoje stavove. U međuvremenu je isključena i iz Udruženja novinara.
Kada je konačno puštena na slobodu, posljedice zatvorskog života bile su vidljive. Njen brat Saša, vidjevši je nakon izlaska iz zatvora, rekao je da izgleda kao povratnica iz Aušvica.
Po povratku u Beograd nije nailazila na razumijevanje okoline. Podršku je imala uglavnom u krugu najbliže porodice, pa je izlaz iz teške situacije pronašla u odlasku iz zemlje. Nakon brojnih administrativnih prepreka uspjela je da dobije pasoš i preko Italije se preseli u Izrael, gdje je nastavila život u Haifi.
Važan trenutak dogodio se u proljeće 1986. godine, kada se u Jerusalimu srela sa književnikom Danilom Kišom. Tokom njihovog razgovora pridružila im se Eva Nahir Panić, takođe nekadašnja zatočenica Golog otoka. Potresen svjedočenjima dvije žene, Kiš je tada prvi put saznao da su na Golom otoku postojali i logori za žene.
Smatrao je da ta priča mora biti zabilježena kao dokumentarno svjedočanstvo. Rezultat toga bio je serijal "Goli život", koji je režirao Aleksandar Mandić. Emitovan je u februaru 1990. godine i tada je široj jugoslovenskoj javnosti prvi put detaljnije predstavljena sudbina žena zatočenih na Golom otoku i Svetom Grguru.
Danilo Kiš nije dočekao emitovanje serijala, niti objavljivanje knjige "Ljubičica bela", koju je upravo on podsticao Ženi Lebl da napiše. Knjiga je u Izraelu postala bestseler, a 1990. godine objavljena je i u Srbiji.
U njoj je Ženi Lebl opisala surovu svakodnevicu logora, glad, žeđ, poniženja i psihička maltretiranja kojima su bile izložene zatvorenice. Njeno svjedočanstvo otvorilo je javnosti temu o kojoj se decenijama ćutalo.
Jedan od najpotresnijih citata iz knjige glasi:
"Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila".
Ženi Lebl rođena je 1927. godine u Aleksincu, a njena porodica se 1933. preselila u Beograd. Do posljednjih dana života bavila se istraživačkim radom, ostavljajući iza sebe dragocjena svjedočanstva o jednom od najmračnijih poglavlja jugoslovenske istorije.
(citymagazine/MONDO)