Ipak valja bez kralja?

Kad su sinoć Španci, pardon - Baskijci, u sred Sjedinjenih Američkih Država očerupali "Galske pijetlove" (0:2) i plasirali se u finale Mundijala, u Madridu je vjerovatno među "pravim" patriotama proglašena trodnevna žalost uz obavezno spuštanje roletni i paljenje svijeća za pokojnog kralja.

Jer, budimo pošteni i ogulimo onu crvenu farbu sa dresova "Furije": Finale Svjetskog prvenstva nije osigurala kraljevina Španija već Baskija, ista regija koju je Madrid decenijama pokušavao da ukroti, asimiluje i ugura u španski kalup.

Selektor? Baskijac Luis de la Fuente. Kostur tima? Baskijci iz Real Sosijedada i Atletik Bilbaa. Igrači Real Madrida, zvaničnog, dvorskog, kraljevskog kluba? Nula. Nijedan jedini. Pokazalo se, eto, da ipak valja bez kralja.

Istorija Baskije je, uostalom, oduvijek bila istorija tvrdoglavog preživljavanja. Dok su se evropske granice crtale i brisale, taj prastari narod, čiji jezik prkosi svakom indoevropskom korijenu, ljubomorno je čuvao svoje "fuerose" - tradicionalne zakone slobode. Niko ih nikada nije do kraja slomio.

Ni Francuzi, ni Španci, ni fašisti, niti komunisti. Taj planinski, nepopustljivi mentalitet ne trpi diktat iz dalekih prestonica - bilo da je to Madrid, Pariz ili Beč. Zvuči poznato, zar ne? Kao da slušamo o našim Krajišnicima. I jedni i drugi - uvijek na granici imperija su krvavo plaćali svaku stopu autonomije. Ta vjekovna, urođena potreba za nepokoravanjem i slobodarskim prkosom neodoljivo podsjeća na sudbinu "prekodrinaca", kako nas (kvazi)intelektualna elita od dva dinara pežoritivno naziva u posljednje vrijeme.

Ako ličimo na Baskijce, onda i Bosna i Hercegovina prilično ima sličnosti sa Španijom, sastavljenom od raznih naroda i regija, a zajednička nam je i himna bez teksta.

Naravno, "Furija" je svjetlosnu godinu u fudbalskom smislu udaljena od "zmajeva", koji su po drugi put u istoriji zaigrali na Svjetskom prvenstvu i po prvi put ostvarili istorijski uspjeh - prošli su grupu i igrali u nokaut-fazi, zbog čega su zaslužili sve čestitke.

Ipak, od samog početka Mundijala, a možda i ranije, brojnim medijima je najvažnije pitanje bilo da li je Banjaluka, zapadni Mostar, Široki Brijeg ili Trebinje uz fudbalere Sergeja Barbareza? Čak se išlo dotle da je utvrđeno kako su "zmajevi" u potpunosti ujedinili BiH, mada je svima jasno da su u pitanju priče "šta je babi bilo, to joj se i snilo". Takav film realno nije gledan u pomenutim sredinama, gdje se u najboljem slučaju nije navijalo protiv BiH, kao što je bilo dosad, mada je bilo i toga.

Srpsku komponentu je u bh. selekciji predstavljao samo Jovo Lukić, koji je bio strijelac pogotka na otvaranju protiv Kanade (1:1) i svakako jedan od zaslužnijih za prolaz, ali poslije je dobio samo četiri minuta protiv Švajcarske (4:1), kad je sve praktično bilo gotovo.

Selektor Barbarez je nesumnjivo imao pravo da sastavlja tim i ne može mu niko na tome zamjeriti. Ali, ako pogledamo specifičnosti odnosa u BiH i uporedimo ih sa Španijom, onda se tokom Mundijala u Bilbau ili Barseloni (Katalonija) možda više poistovjećuju sa državom Španijom nego u Madridu ili Sevilji.

Baskijci i Katalonci praktično čine cijelu špansku reprezentaciju i možda je to način da i mi u BiH dođemo do neke vrste ujedinjenja. Mislim, skeptičan sam i u tom slučaju, ali probalo se sve i svašta, pa što ne bi i ovo kao još možda i posljednji pokušaj stvaranja zajedničke države od Neuma do Bijeljine. Zamislite scenario - gro tima čine momci iz Banjaluke, Širokog Brijega, Trebinja, Posušja i Mostara, jedan ili dvojica iz Tuzle i Sarajeva, a selektor je primjerice Livnjak Zlatko Dalić, koji je posljednjih godina napravio čudo sa Hrvatskom.

Iskreno sumnjam da bi ovi što se danas zaklinju u državu nosili dresove reprezentacije BiH, isticali zastave, Vestendorpove ili Kotromanićeve, niti bi takav "nacionalni tim" ukivali u zvijezde. Ne vjerujem niti da bi u zapadnoj Hercegovini odnosno u Prijedoru ili Srpcu, bili nešto posebno ponosni na reprezentaciju BiH, a naročito ukoliko bi se igrale utakmice protiv "vatrenih" i "orlova".

P.S. Kako god da okrenete, mrka kapa. Nema pomoći.

Pročitajte sve kolumne ŠATARAŠ

(MONDO)