Zašto je izviždana himna Bosne i Hercegovine u Banjaluci na finalu Kupa “Mirza Delibašić”?
Odgovor na ovo pitanje može da pruži poznata izreka pravnika Valtazara Bogišića iz 19. vijeka: "Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”.
Za one koji nisu čuli, a vjerujem da je malo takvih, banjalučka publika je zvižducima u dvorani "Borik", dočekala himnu Bosne i Hercegovine "Intermeco" prije početka finala između Borca i Bosne.
Himna autora Dušana Šestića je prekinuta već nakon dvadesetak sekundi, a kasnije su "studenti" deklasirali banjalučke crveno-plave (98:70) i više nego zasluženo osvojili peti trofej u istoriji kluba, a publika u Banjaluci ih nagradila aplauzima.
Društvene mreže i portali eksplodirali su s optužbama za skandal i sramotu, a dežurni analitičari od dva dinara su, po običaju, počeli s pričama o "nedoraslim ljudima koji ne priznaju državu u kojoj žive", a “za ime Boga koriste konvertibilnu marku kao sredstvo plaćanja” ili “bh. pasoš prilikom putovanja van granica”.
Argumentacija malo jača od kisele vode, objašnjenje svakom sa zrnom soli u glavi nije potrebno.
Nije dakle problem u banjalučkoj publici niti Srbima u BiH već u himni koju niko stvarno ne zarezuje ni za suvu šljivu, osim možda Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo, koja nas je 2018. godine počastila jednim grotesknim izvođenjem.
Ali, krenimo redom da vidimo kako je kompozicija "Intermeco", inače u etimološkom smislu "ono što je između", a u prenesenom "kratka epizoda", uopšte postala državna himna BiH.
Nametanjem logično.
Naime, Visoki predstavnik Karlos Vestendorp je 1999. godine, zajedno sa zastavom koju mnogi podrugljivo nazivaju "Vartom" zbog sličnosti s logom baterija, iskoristio tzv. Bonska ovlaštenja i saopštio Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i ostalima - evo drugari, ovo su vam zastava i himna jer se ne možete dogovoriti ni da danas pada kiša ili sija Sunce.
Dakle, ni jedna ni druga nisu proizašle iz unutrašnjeg konsenzusa tri konstitutivna naroda - već zbog međunarodne volje, bolje rečeno sile.
Koliko se himna poštuje u BiH sa većinskim hrvatskim življem, najbolje su pokazale utakmice finala Kupa BiH u fudbalu godinama unazad u Širokom Brijegu ili Mostaru, gdje je tradicionalno horski izviždana.
Za takve incidente se u medjima uglavnom objavi agencijska vijest s obzirom da je postalo praktično uobičajeno, gotovo normalno, pa je najveću pažnju 2015. godine dobio jedan neimenovani gledalac na širokobriješkoj "Pecari", koji je prilikom intoniranja bh. himne ustao i ćutke odslušao muzičku kompoziciju.
On je bio onaj "čovjek koji je ujeo psa" sa studija žurnalistike, svi mediji su bili u šoku jer niti je sjedio niti zviždao himni BiH u Širokom Brijegu!? A eto ovih najviše 20-ak Banjalučana što su zviždali su teška sramota.
Nemojte više da se lažemo...
Posebno jer situacija nije ništa bolja ni u gradovima sa bošnjačkom većinom - na "Bilinom polju" u Zenici, sarajevskoj "Skenderiji" ili "Zetri", tuzlanskom "Mejdanu" redovno se na instrumentalnu himnu pjeva "Jedna si jedina" Dine Merlina, koja nije zakonita.
Izvještaji sa tih sportskih manifestacija su uvijek u superlativima iako se i takvim potezima ne poštuje država. Jedina je sreća i za prve, druge ili treće, da je Zakonom predviđena novčana kazna za nepoštivanje himne u iznosu od 100 do 400 KM za građane iako ni meni, ni Guglu nije poznato da je neko sankcionisan evo skoro 27 godina.
Kad je u pitanju bh. zastava, svake godine pred bilo koji praznik u Federaciji BiH, poput 1. marta, mediji se satiru u objašnjavanju kako se ispravno postavlja. Da je nekom stvarno stalo, valjda bi dosad naučili.
Toliko o istinskom poštovanju državnih simbola BiH od strane sva tri konstitutivna naroda i oba entiteta - Republike Srpske i Federacije BiH. Ukratko - postoji minimalno jer ni od Vestendorpovog nameta nema selameta.
Moguće da se taj diplomata iz Španije vodio idejom da i u njegovoj zemlji himna nema tekst, ali je zaboravio ili se napravio Englez da na finalima Kopa del Rej - Kupa kralja u Kataloniji ili Baskiji (posebno kad igraju Barselona ili Atletik Bilbao) redovno dočekuje salvama zvižduka.
Ništa bolje nije ni u škotskom Glazgovu ili Edinburgu, odnosno Belfastu u Sjevernoj Irskoj iprilikom intoniranja britanske himne "God Save the King" na tamošnjim sportskim mečevima.
Možda zbog uređenosti društva Velike Britanije, a vjerovatnije jer imaju prava na vlastite nacionalne simbole i sportske timove, ti zvižduci nisu neki indikator mogućih društvenih promjena, kao što je to bila prijateljska utakmica na zagrebačkom “Maksimiru” 1990. godine, kada je Jugoslavija pred put na Mundijal u Italiji ugostila Holandiju.
"Hej Sloveni" je tada propisno izviždana, zastave plavo-bijele-crvene (s petokrakom) okrenute su naopako po hrvatski/holandski, a reprezentacija dočekana i ispraćena psovkama kao da igra u Amsterdamu ili Hagu.
Mnogima je tada bilo jasno da je država na dobrom putu da se raspadne po šavovima, a onim pametnijim da će do toga neminovno doći nakon usvajanja Ustava iz 1974. kad su de fakto jugoslovenske republike postale države.
Ne znam, nisam pametan pa da rastumačim naš zamršeni Bosanski lonac, ali znam jedno - prisilno tjeranje na ljubav i poštovanje nikad neće proći bez otpora.
Vrijeme, izgleda, stvarno ne ispravlja ono što se grbo rodi.
Pročitajte sve kolumne ŠATARAŠ.
(MONDO)