Da li je moguće prestati navijati za svoj omiljeni klub, koji volite od djetinjstva a da vas ne optuže da ste prodali "vjeru za večeru"?
Svjedoci smo da se tako nešto dešavalo, čak su i pojedine vođe navijača napravile transfere u suprotni tabor i ponosili se time (čitaj, Sale Mutavi i "Janjičari") što je na žalost postalo posve legimitno jer vjerovatno nije u pitanju emocionalni već najčešće finansijski prelaz s tribine na tribinu.
Međutim, pitanje je karaktera osobe koja stoji iza toga, odnosno, kako bi ustvrdio škotski pisac i veliki navijač edinburškog Hibernijana Irvin Velš, nedostatak istog.
Na istom tragu bio je i veliki Duško Radović, komentarišući da je pravim muškarcima dozvoljeno da prevare ženu, političku partiju, čega smo se mašala nagledali u posljednje dvije i po decenije, čak i naciju ili otadžbinu, ali da ni u kom smislu nije dozvoljena izdaja voljenog kluba.
I s tim se moram složiti, iako imam nekoliko etičkih potpitanja koje bi trebale da su imanentne svakom čovjeku jer imamo samo "nebo iznad nas i moralni zakon u nama", kako nas je podučio Imanuel Kant. Uostalom, to nas jedino izdvaja od životinjskog svijeta i čini ljudskim bićima.
Dakle, šta nam je činiti ukoliko nam je voljeni klub malo zastranio, ako su glavni ljudi našeg tima beskrupulozni i ne prezaju od bilo čega da ispune svoje ciljeve, šta ako namještaju utakmice, potplaćuju sudije, bave se ucjenama i prijetnjama, krše zakone, jednom riječju bave se nečasnim radnjama?
Govorim, naravno hipotetički, odnosno ŠBBKBB (Šta bi bilo kad bi bilo)?
Eto na primjer, šta ako je to voljena Crvena zvezda, čiji sam navijač od malih nogu pored banjalučkog Borca?
Crveno-bijeli iz kola u kolo, kao da po direktivi odozgo moraju da pobjeđuju u Superligi Srbije, koja se ove sezone zove Ling Long. A svjedoci smo da na gotovo svakoj utakmici ove sezone gledamo "navlačenja" na crveno-bijelu vodenicu od strane arbitara nakon kojih se može samo ponoviti rečenica trenera Sarajeva Husrefa Musemića: "Bodove piši, igru briši".
Trijumfi uz sudijske greške se dešavaju čak i u najjačim ligama Evrope i to je naravno potpuno normalno, ali šta ćemo ako su došle kao plod nekih dogovora, autocenzure, straha od sankcija s vrha ili običnog oportunizma? Ili, kao što rekoh, po direktivi odozgo?
Onda malo i ta ljubav splasne, barem kod mene.
Evo na primjer pobjeda protiv Inđije, kada je metar izvan kaznenog prostora oboren Aleksa Vukomanović, a sudija pokazao na penal ili posljednji kazneni udarac protiv Rada koji je bio najblaže rečeno veoma sumnjiv.
Jer, snimci su nedvosmisleno pokazali da penal nije postojao ni u prvom, ni u drugom slučaju s obzirom da Milana Rodića nije ni pipnuo protivnički fudbaler, ma koliko nas defanzivac Zvezde nakon utakmice kategorično uvjeravao da je kontakt postojao?!
Nama je preostalo da vjerujemo rođenim očima, u mom slučaju s naočarama ili da vjerujemo igraču Zvezde na riječ?
Ne znam, oni što su ostrašćeni do te mjere sigurno vjeruju Rodiću, a ima i onih što im fakat nije važno na koji način njihov klub osvaja bodove. Pada mi na pamet film Ejbela Ferare "Sahrana" u kojem Kris Pen poslije vođenja ljubavi sa nekom djevojkom, koja nije prostutika, ponudi novac i ona poslije kraćeg dvoumljenja uzme 20 dolara. Zveknuo joj je šamar i rekao da je upravo prodala dušu đavolu.
Princip je isti i u fudbalu.
Šta bi se zaboga dogodilo da je Zvezda odigrala neriješeno ili izgubila od "građevinara"? Zašto je postalo nenormalno osvojiti bod protiv kluba sa Banjice? Zbog čega je potpuno neprihvatljivo "prosipanje" bodova protiv autsajdera na papiru? Zašto su danas sva sredstva dozvoljena da se stigne do pobjede? Mislim da bi ovi penali bili degutantni čak i Makijaveliju, mada je Nikolo mislio na političkog, a ne fudbalskog "Vladara". Zli jezici bi rekli da je to isto, sjetimo se Partizana i njegovih pobjeda dok je u Fudbalskom savezu Srbije "stolovao" Tole Karadžić.
Fer-plej je izgleda potpuno prevaziđen. Da ne kažem ljudskost, obraz, čast, poštenje ili čojstvo, ono što je pominjao Marko Miljanov. Razočaranje Zvezdinim sumnjivim pobjedama nisu mogli da sakriju ni mnogi osvjedočeni zvezdaši, a kamoli navijači Partizana, Vojvodine ili nekog drugog tima. Čak je i srpski glumac i veliki navijač crveno-bijelih Viktor Savić priznao da bi se pridružio svakom protestu Grobara ili Delija ispred Fudbalskog saveza Srbije zbog ovakvog stanja srpskog fudbala.
Dakle, cilj je postao važniji od sredstva, bitnije je da se postigne gol, osvoje bodovi, izbori Lige šampiona, a da li je to bilo zasluženo, koga briga.
Uostalom biće uveden video sudija (VAR) u srpski fudbal. Za godinu, najduže dvije. Samo se malo strpite ili nek poslušaju mog druga Ćelu, koji bi najvažniju sporednu stvar na svijetu potpuno ukinuo i posvetio se snukeru.
Zato su meni postale mnogo zanimljivije utakmice Premijer lige Bosne i Hercegovine, koja je iz sezone u sezonu sve neizvjesnija i do posljednjeg kola se ne zna ko će biti šampion.
U svakom kolu se uprkos kladioničarskim procjenama dogode iznenađenja kao što je "prebijanje" Tuzle sitija na po' "Tušnja" od Radnika ili deklasiranje Širokog Brijega na "Pecari" od tih istih "građana" iz Siminog Hana kod Tuzle. Da ne govorim o Borčevoj najubjedljivijoj pobjedi u istoriji nad Željezničarom, dotadašnjim liderom prvenstva, odnosno "petardom" tog istog Želje protiv gradskog rivala Sarajeva.
Doduše, iznenađenja su u Srbiji moguća kad je riječ o Partizanu, pogledajte pod Voždovac ili Mladost Lučani, iako su crno-bijeli prethodno nadigrali Zvezdu u "vječitom derbiju".
Vjerovatno je u Srbiji kvalitet fudbala na višem nivou od BiH, izvjesno je i da su Zvezda i Partizan iznad bh. ekipa, ali na premijerligaškim "livadama" stvarno su moguća sva tri znaka.
P.S. Kad igra Zvezda u Ling Long prvenstvu, pokojni Mladen Delić sigurno ne bi mogao da uzvikne: "Ljudi moji, je li to moguće"!
Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ