Nama Balkancima niko naš ne valja, dok se ne dokaže negdje u "bijelom svijetu".
Tako je bilo oduvijek i tako će biti otkako je nas, znaš ti nas, pa nastavite čuvenu misao koju je izrekao Branko Ćopić.
Najbolje među nama stalno osporavamo, ljubomorni što su ljepši, pametniji, uspješniji, imaju lijepu ženu, muža, više para, sreće...od nas, koji smo to isto ili čak više zaslužili, ali nam okolnosti nisu dozvolile.
To je naš rezon dok ne postanu svjetski prvaci, ali i onda im pronalazimo mane i tražimo dlake u jajetu, prečesto okrivljujući supruge, ipak smo patrijarhalno društvo jer "ne bi on tako da ga ona nije natjerala".
Tako je sa najboljim svjetskim teniserom Novakom Đokovićem, koji je nebrojeno puta dokazao da je istinski filantrop, a o sportskim i ljudskim kvalitetima ne vrijedi da trošimo riječi iako "grli drveće i možda vjeruje u neku čudnu energiju na tzv. visočkim piramidama".
Ista stvar je i kad je u pitanju Edin Džeko, najbolji fudbaler i strijelac Bosne i Hercegovine, čovjek koji je morao da pobjegne iz BiH da bi postao nacionalni "Dijamant". Da je ostao, teško da bi dobacio dalje od "Kloca", kako su Edina "krstili" na Grbavici. Ali, ni sada kad se dokazao u tri od najboljih pet svjetskih liga i svugdje postao klupska legenda od Volfsburga, preko Mančester sitija do Rome, smeta nam što je oženio djevojku koja već ima dijete, što se slikao sa kapom Deda Mraza ispod okićene jelke, jer to bezbeli nije u duhu islamske tradicije i još razne druge koještarije neprimjerene 19, a kamoli 21. vijeku.
Slična situacija je i sa Hasanom Salihamidžićem, sportskim direktorom Bajerna, koji je prije par dana postao jedini sa prostora bivše Jugoslavije koji je osvojio Ligu šampiona i kao igrač i kao klupski funkcioner.
Popularni Braco je do ove slave prošao kroz trnovit put iz rodne Jablanice do Minhena, gdje je stekao najveći ugled, ali i u Hamburgu, Juventusu i Volfsburgu, gdje je takođe proveo određeni period u igračkoj karijeri.
Samo da nije oženjen Njemicom španskog porijekla, rekli bi jedni, a drugi se ljutili što nije ostao u Crvenoj zvezdi, gdje je boravio mjesec dana na samom početku rata u BiH. Trenirao je sa crveno-bijelima, ali tadašnja struka u omladinskoj školi kluba sa stadiona "Rajko Mitić" nije imala previše strpljenja za 15-godišnjeg dječaka iz gradića udaljenog 15 kilometara od Mostara, a 13 od Sarajeva.
Odlučio je da se i u takvo zlo doba vrati u Jablanicu gdje je radio jedno vrijeme kao konobar, da bi potom zahvaljujući očevom prijatelju iz Njemačke i rođaku Vahe Halilhodžića odlučio da pokuša da napravi fudbalsku karijeru u toj zemlji.
Na samom putešestviju do "obećane zemlje", mogao je da ostane i bez glave samo da hrvatski vojnik, koji je ušao u autobus da legitimiše putnike, nije volio ovu čarobnu igru.
"Mislio sam da neću stići živ kada su nas na 11. kontrolnom punktu zaustavili naoružani hrvatski vojnici, koji su nam tražili pasoše. Svi putnici su imali hrvatske pasoše, osim mene koji sam imao pogrešnu boju isprava. Odmah su me okružili i počeli da me ispituju ko sam i šta sam, da bi poslije dugog ubjeđivanja povjerovali da sam fudbaler. Tada mi je jedan od njih rekao: 'Idi i igraj fudbal'", priznao je u jednom od brojnih intervjua Salihamidžić.
Možda je taj vojnik znao da Salih na arapskom znači "dobri", a da je "amidžić" ustvari nećak ili stričević, pa je pomislio da ako je "nećak od nekog dobrog čovjeka", moguće da nije ni on tako loš bez obzira na dokumenta sa "pogrešnim" bojama.
Ako ćemo suditi po onom što je uslijedilo od te 1992. godine do danas, 28 godine kasnije, onda bi Salihamidžić mogao komotno da promijeni prezime u recimo "Better than uncle" ili "The best in the family".
A kad vidimo i sve šta je osvojio u igračkoj, a sada i u karijeri sportskog direktora, onda je sigurno među najboljima u bivšoj Jugoslaviji.
Sa Bajernom je 2001. godine podigao "ušati" trofej, a evo 19 godina kasnije ponovo kao sportski direktor kluba sa "Alijanc Arene" uz "salataru" u Bundesligi i trofej Kupa Njemačke, i to mu nikakvo "hejtanje" neostvarenih pametnjakovića po bespuću Interneta ne može da oduzme.
Niko ne može da mu umanji ni to da je šest puta bio šampion Bundeslige, prvak Evrope i svijeta, devet sezona je nosio dres Bavaraca, a onda još četiri godine branio crno-bijele boje Juventusa, a potom i sezonu u Volfsburgu, gdje je okončao karijeru. Osim toga, prvi je pogodio mrežu za reprezentaciju BiH i to na meču protiv Hrvatske, a ukupno je bio strijelac šest pogodaka na 42 nastupa u dresu "zmajeva".
Da se vratimo na početak priče o nama.
I takav majstor je u reprezentativnu penziju ispraćen uz salve uvreda, ružnih komentara i kritika da "nikakve koristi od njega nije bilo".
Moram da priznam da sam se birvaktile i sam sprdao sa Salihamidžićevim umijećem da uvijek prvi čestita strijelcu gola i to me je zabavljalo. Doživljavao sam to kao 'šlihtanje' i nisam shvatao da se iskreno radovao tuđem uspjehu i zbog toga je zaslužio sve što je doživio.
Mogu samo da zamislim koliko je morao da se trudi da se dokaže u Minhenu, gdje je Nijemcima problem da izgovore njegovo prezime i ime, a i ukoliko to uspiju, vjerovatno im je godinama izazivalo osmijeh na lica, da ne kažem, podsmijeh.
Sličnu situaciju sam doživio u jednom novosadskom bioskopu na premijeri filma "Autsajder" slovenačkog reditelja Andreja Košaka. Izveo sam te 1997. godine djevojku koja mi se sviđala i u jednoj sceni, Davor Janjić, koji glumi glavnu ulogu, predstavlja se učenicima u Ljubljani.
"Sead Mulahasanović", rekao je Janjić, a na to je cijeli razred, prasnuo u smijeh, baš kao i dupke pun bioskop u Novom Sadu. Osim mene, jer nisam ukapirao šalu.
Tek na nekom drugom "dejtu" sam se grohotom nasmijao kad je Bulika (Branka Katić) u "Ubistvu s predumišljajem" konstatovala za nekog doktora da je "ili peder ili Vojvođanin".
P.S. Ona je prevrnula očima.
Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ