Narodni zborovi održavaju se vijekovima, ali u posljednje vrijeme izašli su sa margine i stupili na glavnu scenu. Možda im to nije trebalo.
Kada bismo uporedili ovakve događaje sa grupom prestižnih teniskih "gren slem" turnira, minuli Kočićev zbor u Stričićima sigurno bi bio Vimbldon.
Taj Vimbldon su ranije mahom posjećivali "zboraši", ljudi koji vole ovakve narodne manifestacije, obožavaoci novokomponovane krajiške muzike, a pogotovo oni koji prate i vole "koride".
Prije nekoliko godina, zbor izlazi iz zone događaja koji privlači pažnju tek pojedinih novinara iz rubrike reportaža i zanimljivosti. Na skali po kojoj se vrednuje da li je nešto alternativni i periferni medijski i društveni događaj, Kočićev zbor je u posljednjih desetak godina, ili nešto manje, postao pravi mejnstrim.
Na žalost po zbor.
Na platou Manjače pojavljuju se influenserke iz Srbije i na hiljade mladih iz regiona i inostranstva koji dolaze kao turisti po svoj komad izmaštanog krajiškog srpskog "raja". Piju skupo pivo i pjevaju pod šatorima.
Narodni zbor kao takav, naravno, nema veze sa Petrom Kočićem, ali događaj već brzo i sigurno gubi vezu i sa pravim narodnim zborovanjem, a polako i sa slavnom borbom bikova, te postaje jedna velika turistička manifestacija, ali sa svojim specifičnostima. U vrijeme opšteg konzumerizma to ne može da se zamjeri, pogotovo što ne dobijaju desetine hiljada KM iz budžeta kao nalickani festivali na crvenom tepihu tvrđave Kastel gdje još i ulaz naplaćuju.
Ali turbo zborovanje privuklo je još jedan soj: novokomponovane narodne tribune i instant bećare u košuljama sa zavrnutim rukavima.
Da, zbor je posebno zanimljiv političarima. Prati se, skoro pa iz sata u sat, šta ko gore radi, a sadržaj nastao na Manjači - video snimci, fotografije, pogotovo pjevanje ispod šatora - dijeli se naširoko preko medijskih platformi kao bilo koja druga vijest.
Jedan od razloga za ovo je priroda današnje politike i medija koji stalno traže novi materijal i novi događaj, pa u nedostatku stvarnih vijesti, u etru dominiraju izjave, reakcije, analize, slike i video snimci. Drugi razlog je što zbor ima veliki promotivni potencijal. U drugoj polovini avgusta, u vrijeme kada se skoro ništa drugo ne događa, Kočićev zbor dođe kao zlatno jaje. Pogotovo u izbornoj godini.
Otud i ovogodišnja borba gradske i republičke vlasti oko toga ko će biti organizator, pa je Vlada RS u sudijskoj nadoknadi preotela organizaciju od Gradske uprave u Banjaluci. Zbor je idealan za promociju zbog tog kulturnijeg Kočićevskog dijela i ovog drugog, zabavnog. Svaki od ovih novopečenih šatoraša i ljubitelja "Goci benda" gore na Zmijanju sebe vidi kao Kočićevog Luju i njegovog Jablana u borbi protiv stranog okupatora. U stvarnosti, niko nije ni slobodan, ni neustrašiv, ni prezren, a hvala bogu, ni gladan kao pas.
Sve je poskupilo osim riječi, pa u stihu nekad mitske krajiške pjesme danas mogu zajedno da se nađu Dodik, Đajić, Selak, Šobot...
Jedna pjesma Baje Malog Knindže, koji zbor pomalo, već, izbjegava, postala je nezvanična himna ovih novih heroja. Pjesma govori o tome kako majka savjetuje sina da se čuva od neprijatelja i dušmana, ali i da se ne ogriješi. Efektan stih "svaka bi fukara da ubije vuka" posebno je drag likovima iz ove galerije. Podrazumijeva se da je svaki od njih vuk koji "nije naučio nikom robovati". Sve sami vukovi, a nijedna fukara?
'Ajde sa mnom na Manjaču da se čudom čudiš. Istom brzinom kojom su postali državnici, gradonačelnici, direktori, diplomate i savjetnici ovi tribuni i Kočićevci svi su odjednom postali veliki bećari, barabe i lole. Malo im je jedan šator i jedan zbor, a možda i jedan grad i država.
(MONDO/Ž. S.)