Djeca provode većinu svog budnog vremena bez roditelja, od najranijeg detinjstva. Kada imate kulturu u kojoj su daleko od roditelja, oni se vezuju za one koji su u blizini. Njihov mozak je programiran tako.
Dr Gabor Mate je porodični ljekar, poznati govornik, sa posebnim interesovanjem za razvoj u djetinjstvu, traume i zavisnosti. Napisao je pet knjiga, uključujući sada već klasičan priručnik za roditelje „Prigrlite svoju djecu: Zašto roditelji moraju da budu važniji od vršnjaka“, u koautorstvu sa psihologom dr Gordonom Njufeldom. Ovaj klasik dobio je svoje reizdanje, ovog puta sa potpuno novim poglavljem pod nazivom „U svjetlu pandemije: vršnjačka orijentacija i kriza mentalnog zdravlja mladih“.
Odrastanje djece – kroz durbin evolucije
Prije svega, moramo razmotriti ljudsku evoluciju. A iz evolucione perspektive, sisari, hominidi i hominini, humanoidna stvorenja živjela su u malim plemenskim grupama, gdje su djeca bila oko odraslih sve vrijeme, 24/7, od rođenja do odraslog doba. Mi, ljudi, na zemlji smo oko 150.000 godina. Dakle, tokom 95% našeg postojanja kao ljudske vrste, djeca su stalno živela oko svojih roditelja.
Možemo kao jednostavan primjer uzeti pačiće. Kada se pače izlegne iz jajeta, gleda u mamu patku i privija se uz nju, a zatim – svuda ide za njom. Ne zato što majka patka potvrđuje autoritet ili im prijeti ili bilo šta drugo, naravno! Pače to radi samo zbog toga što nas priroda navodi da budemo vezani za naše njegovatelje i da slijedimo njihova uputstva. I tako je od pamtivjeka!
Sada, u Sjedinjenim Državama 25% žena mora da se vrati na posao u roku od dvije nedjelje od porođaja. Kod nas se mladim majkama završava porodiljsko odsustvo s posla malo prije djetetovog prvog rođendana. U osnovi, to znači da su djeca lišena prisustva svojih staratelja koji su im namijenjeni prirodom.
Ukoliko se izleže bez mame patke, pače će i dalje prigrliti bilo šta što se kreće – to može biti pas ili konj ili mehanička pokretna igračka. Međitim, nijedna od njih nije „dizajnirana“ po prirodi da to pače dovede u odraslo doba.
Naša djeca, koja većinu vremena provode daleko od nas, povezuju se i privijaju uz one sa kojima provode većinu vremena, jer njihov mozak ima potrebu da se utisne i prikači, ali ništa u prirodi ne govori mozgu za koga da se veže. To je „posao“ kulture. Dakle, odraslih koji ih njeguju, ako njih nema vezuju se za svoje nezrele vršnjake u blizini.
Vezanost je poput magneta
Vezanost je poput magneta. Ima dva pola. Jedan pol privlači, ali drugi pol odbija. Dakle, kada ste privučeni ovamo, s druge strane se gurate. Dakle, kada djeca budu privučena, orijentišu se i vežu za svoju grupu vršnjaka, počinju da se odguruju od odraslih. I sada mislimo da imaju problem, nešto nije u redu sa njima, i pojačavamo autoritarno roditeljstvo, sve kazne, tajm-aute, sve one stvari, koje ih još više udaljavaju od nas.
I tako, ono što imamo ovdje u našem društvu, da skratimo priču, jeste kulturološki ugrađena, normalizovana, apsolutno nenormalna situacija, gdje djeca dobijaju najveći dio svog uticaja od svojih nezrelih vršnjaka, a ne od odraslih koji o njima brinu. Sve to rezultira problemima u ponašanju, teškoćama u učenju, mnogo toga što nazivamo patologijama (koje uopšte nisu patologije, već su manifestacije abnormalnosti u okruženju), poteškoćama u roditeljstvu, frustracijama kod roditelja, svim vrstama drugih posljedica o kojima možete govoriti. Ali ukratko, to ima veze sa gubitkom primarne vezanosti za odrasle osobe i zamjenom — postepeno, ali podmuklo — od strane grupe vršnjaka.
Odlaze u loše finansirane, vrlo često, i siromašne vrtiće i obdaništa gdje nema dovoljno odraslih da se stvarno povežu sa svakim djetetom. Štaviše, u ovom društvu imamo ideju da nekako moramo da socijalizujemo djecu. Proveli su cijelu nedjelju u obdaništu, a onda, recimo sa tri ili četiri godine, za vikend im organizujemo druženja na kojima mogu da budu jedni sa drugima još više.
Gubitak vezanosti sa roditeljima – normalizovan u našoj kulturi
Mnogi problemi koje roditelji imaju sa svojom djecom, zapravo nisu zbog toga što nešto nije u redu s djecom ili sa roditeljima. Međutim, u ovoj kulturi gubitak roditeljske vezanosti je normalizovan, pa se čak i podstiče.
Vezanost za odrasle
Povezanost sa odraslima je prva i najvažnija za djecu. Socijalizacija se dešava prirodno i dolazi kasnije. To je poput piramide, a temelj i najšira baza za tu piramidu jeste vezanost za odrasle koji njeguju i podižu dijete i to se mora održati.
Individuacija, pa tek onda socijalizacija
Drugi osnov ove piramide nije socijalizacija. Drugi sloj je zapravo individuacija, što znači da dijete razvija dubok, povjerljiv osjećaj za sebe. Da bi se to dogodilo veza mora biti sigurna. Kada djeca razviju osjećaj za sebe, onda mogu da poštuju individualnost drugih i da drže do sebe bez potrebe da se uklapaju, bez potrebe da se oblikuju prema očekivanjima grupe. Ali ako nemaju jak osjećaj za sebe, individualnost, onda će pokušati da se uklope u grupu umjesto da budu oni sami. Onda možemo videti kuda to vodi. Znate šta je krajnost toga: banditsko ponašanje.
Socijalizacija kao vrh piramide
Prema Gordonu, treći nivo je socijalizacija. Dakle, socijalizacija je kao vrh piramide. U zdravom smislu, ako postoji jaka vezanost, pravilna individuacija, onda se socijalizacija dešava spontano. Ne moramo da to podstičemo niti da djecu „učimo“ da budu socijalna bića. Nažalost, naše društvo je pobrkalo ove procese i izokrenulo piramidu. Djecu u kolektive i socijalne kontekste guramo i prije navršene godine života, vjerujući da im činimo dobro. A zapravo je potpuno suprotno.
(Zelena učionica/Yumama/Jasna Drenovac)