Kako se jede, kako se sa njim baja, a kako hvata u tepsiju... O jezičko/mitološkim značenjima i simbolici mjeseca (lune), iz pera Aleksandre Savić
/Za Mondo.ba piše Aleksandra Savić/
Poznata je priča o Ćopićevom smjelom lovcu na mjesec, koji se sa Petrakom nameračio da grabljama povuče „žutu bundevu“ u krilo. Iako je lopov utekao, ova pripovijest odlično opisuje pradavnu čovjekovu potrebu da razumije i imenuje stvari oko sebe, te tako i mjesec u našem jeziku i mitologiji zauzima posebno mjesto.
Luna je stari naziv ovog nebeskog tijela, ženskog božanstva, koji je primanjem hrišćanstva zamijenjen riječju mjesec, ali se i dalje zadržava u pjesničkom jeziku. I luna (Njegoš: Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu / tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!) i mjesec (Branko Miljković: O, ispod kože mlaz krvi moje čezne / noć s one strane meseca, noć višanja; Desanka Maksimović: Zato je mesec sad bled i zagledan / u vasionski ispod sebe bezdan / gde pogašeni leže meteori) od davnina su velika književna inspiracija. Kako u jeziku ništa nije slučajno, u jednom jedinom pojmu kriju se jezičke tajne, mitološke priče, običaji i paganska vjerovanja.
Čovjek je mjesecu pripisivao razna svojstva koja jezik i dalje čuva od zaborava. Tako na primjer, mjesečeve faze imaju svoja imena: mladina, polumjesec, uštap. Mladi dani počinju punjenjem mjeseca i traju do uštapa, a stari dani sve do sljedeće mladine. Za svaku od mijena vezani su različiti običaji – mladim danima dobro je započeti poslove, a u starim završiti ili obrađivati zemlju. Posebnu simboliku ima noć punog mjeseca ili pomračenje. Posebno su interesantni izrazi: ne kuju se konji po mjesečini; dokle traje sunca i mjeseca – vječito; jede se kao mjesec – ljuti se i slabi; kao da je pao s Mjeseca – ništa ne zna; medeni mjesec – prvi mjesec života u braku.
Simbolika povezana sa ovim nebeskim tijelom drevna je i razgranata, te je pronalazimo u jezičkim frazama, narodnim pjesmama, običajima, mitovima, savremenim ostvarenjima. U prošlosti, mjesec je bio magijski motiv, za razliku od sunca, koje je povezano sa religijom i kultom. Ovo treba uzeti s rezervom, jer su simboli u našoj tradiciji isprepleteni. Otuda i veliki uticaj mjeseca na narodno vjerovanje, koje se naročito tiče mijena, obavljanja važnih obrednih poslova za vrijeme pomračenja ili punog mjeseca, zabrane gradnje dok je mjesec na uštapu, djevojačkih gatanja i bajalica, kovanja nakovnja samo u određeno vrijeme, pravljenja kolača u obliku polumjeseca itd. Naročito je povezan sa ženskom energijom, jer se vezuje za plodnost i ženski princip (mjesečnica), a otuda se i zmija smatra mjesečevim bićem, vile se često ukazuju u noći punog mjeseca, trudnice i djeca ne bi smjeli na mjesečinu zbog uroka.
Kako se mjesec hvata u tepsiju?
Milorad Pavić je u romanu Predeo slikan čajem vjerno opisao ovaj prastari slovenski običaj:
„Svake večeri o punom mesecu – rekoše mi – senjora Vitača vrača. Gleda u tepsiju s vodom ili u neki bunar i pazi ko joj se javlja u vodi. (...) Prve noći punog meseca otišao sam sa senjorom Razin do bunara (...) Vitača nije obraćala pažnju na mene i nadnela se nad kofu i čekala da kane u nju malo mesečine. Čekala je, a zvezde su opadale sa svoje svetlosti kao lišće. (...) Potom Vitača Razin uhvati puni mesec u bunarsku kofu i naže se da vidi kakav lik će se ukazati u vodi. I tada ona i njen pratilac ugledaše u vodi tebe.“
Bajanje na mjesečini dolazi nam još iz grčke mitologije, ali je običaj hvatanja mjeseca u vodi (tepsiji) specifičnog slovenskog porijekla. Kako se ovaj motiv dalje razvijao u hrišćanstvu, vidimo po običajima u nekim našim krajevima, u mojoj porodici recimo, gdje se nad tepsijom sa vodom ili maslom za Božić ogledaju ukućani. Ponegdje vodu, kao u Bosni i Hercegovini, kao magični predmet mijenja ogledalo, pa su djevojke noću čekale kako bi u odrazu uhvatile budućeg muža. Obje varijante gatanja povezane su sa ljubavnim činima.
Kako se mjesec jede?
Izraz jedenje mjeseca povezan je sa pomračenjem jer su Stari Sloveni vjerovali da tokom ove nebeske pojave mjesec napadaju i jedu razne životinje i prilike: ale, veprovi, junad, šestaci (ljudi sa šest prstiju), i ako bi svako otkinuo po komad, nastala bi tama. Po sličnom predanju, šestaci napadaju mjesec vilama. U noćima kad se mjesec jede, gatalo bi se na izvorima, nad bunarima, na kućnom pragu i na nekim važnim simboličkim mjestima ili bi se mjesec branio od napadača puškama.
Dječak s početka priče zasigurno nije namjeravao da ukrade mjesec kako bi nestalo svjetla, ali je Ćopić kao dobri poznavalac jezika i duha naroda nepogrešivo osjećao moć „opčaranog mjesečarskog tkanja“.
(Izvori: Rečnik srpskohrvatskoga književnog i narodnog jezika; Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika; Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika; Stara srpska religija i mitologija; Srpska mitologija; Slovenska mitologija; Srpski mitološki rečnik; Antologija srpske književnosti; Iz srpske religije i mitologije)