Pisac Simo Matavulj, član Srpske kraljevske akademije, jedan od najistaknutijih predstavnika srpskog realizma, umro je 20. februara 1908. godine.
Matavulj je rođen u Šibeniku 1852. godine.
U djelima iz zavičajnog primorskog života iskazao je veliki dar za posmatranje i živopisno "slikanja" sredine i ljudi, sa potresnim svjedočanstvima o patnji pravoslavnih Srba u Zagori i Dalmaciji i njihovom opiranju agresivnim nastojanjima Rimokatoličke crkve da im nametne tuđu vjeru.
Pisao je bogatim i sočnim jezikom pripovijetke i iz crnogorskog, dalmatinskog i beogradskog života, te romane i drame.
Prevodio je francuske pisce Gi de Mopasana, Emila Zolu, Žana Molijera...
Najpoznatija Matavuljeva djela su: romani "Bakonja Fra Brne", "Uskok", zbirke pripovjedaka "Iz primorskog života", "S mora i planine", "Beogradske priče".
Matavulj se u književnosti prvi put javlja na Cetinju u službenim crnogorskim novinama sa jednom istorijskom pričom koju je napisao povodom vjeridbe kneza Petra Karađorđevića sa kneginjom Zorkom, a na podsticaj i prema kazivanju samoga kneza Nikole.
Zatim je prešao na originalno stvaranje i do smrti radio vrlo živo na pripovjetkama i romanima.
Napisao je sedamdeset pripovjedaka i novela, mahom objavljenih u zasebnim zbirkama.
Matavulj je pisao i putopise i književne članke razne sadržine. Napisao je i dvije drame: "3avjet" i "Na slavi" - prva sa temom iz dubrovačkog, a druga iz beogradskog života.
Simo Matavulj počeo je da piše tek u zrelijim godinama. Osim velikog književnog obrazovanja, isticao se poznavanjem istorije i filozofije.
Književni kritičari smatraju da je Matavulj bio jedan od najobrazovanijih i "najevropskijih" srpskih pisaca.