Filolog, istoričar jezika, profesor na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti Ivan Klajn preminuo je u srijedu u 85. godini.
(Piše: Aleksandra Savić)
Najčešći komentari na vijest o smrti Ivana Klajna bili su kako ćemo nadalje rješavati jezičke nedoumice i ko će nam ubuduće čuvati jezik, što bi za našeg čuvenog lingvistu sigurno bilo najveće priznanje, budući da je i sam često govorio kako je još od studentskih dana više volio jednostavnije, čitaocima zanimljive i razumljive tekstove. Njegov način pisanja, oslobođen stilskih zavrzlama i nejasnih i glomaznih naučničkih bravura, bio je jedinstven u srpskoj nauci o jeziku.
Ostavio je iza sebe veliki broj popularnih naučnih tekstova i knjiga koje je, iako se laicima ponekad čini suprotno, veoma teško napisati, a Klajnov pristup – metodičan, logičan, zabavan, sažet i poučan bio je razlog što su mnogi lingvisti, profesori jezika i književnosti ali i obični ljudi čitali i nestrpljivo iščekivali svaki naredni članak.
Čak su i njegove stručne knjige, kao što je „Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku“ (I i II), bile napisane pitkim, autentičnim stilom, zbog čega su svi studenti, pa i ja, s lakoćom savladavali gradivo. Bio je istinski erudita, govorio je engleski, francuski, njemački. Upisao je fizičku hemiju, ali se ubrzo razočarao i poslije prve godine studija ipak je, po savjetu starijih, otišao na Filološki fakultet i odlučio se za studije italijanskog jezika, a poslije je predavao italijanski i uporednu gramatiku slovenskih jezika, prevodio sa italijanskog i engleskog na srpski, bavio se standardizacijom srpskog jezika.
Već na fakultetu počeo je da radi kao novinar – otuda negova ljubav prema prema novinarskom stilu. Više puta je govorio koliko mu je ovaj zanat pomogao u pisanju. Početkom devedesetih počeo je pisati za NIN.
U predgovoru knjizi „Ispeci pa reci“ napisao je:
„U javnom govoru, na radiju i televiziji, u štampi, nažalost, i previše je onih koji ne „ispeku“, koji govore „kao Bog s nama“. O ideale dobrog jezika i stila – jasnoću, sažetost, nedvosmislenost, izbegavanje predugih rečenica, fraza i šablona – svakog dana se poneko ogreši“ i vjerujem da je ta rečenica najbolje opisala njegovu volju da ukaže na primjere pogrešne i nesavjesne upotrebe jezika.
Kako je Ivan Klajn čuvao jezik?
Tako što je odabrao najbolji način da ga opiše govornicima – rješavanjem jezičkih nejasnoća, hrabrošću i voljom da se upusti u nerazriješena pitanja srpske lingvistike, pronicljivošću istinskog erudite i poznavaoca više svjetskih jezika i smjelošću da, za potrebe govornika i razvoja jezika, napravi i poneki izuzetak. Nije bio pesimista i vjerovao je u opstanak srpskog jezika. Kao što nije bio usamljen u ovom pristupu jezičkim pitanjima – zasigurno će se naći neko ko će nastaviti rješavati naše dileme, njegov rad bio je ponekad i kritikovan, ali to ne mijenja činjenicu da je Ivan Klajn bio jedan od naših najvećih lingvista i to onaj koji nam je svakim napisom poručivao da svi zajedno kultivišemo jezik.