Mlada banjalučka pjesnikinja Vladana Perlić u zadnje vrijeme privlači veliku pažnju regionalnih ljubitelja poezije.
Za svoju zbirku "Kucanje na vrata kule" prošle godine ona je nagrađena značajnom nagradom "Novica Tadić", nakon čega je za poznatu beogradsku izdavačku kuću Lom izdala svoju drugu knjigu pjesama "Isus među dojkama".
Ko je imao priliku da sluša Vladaninu poeziju uživo vjerovatno će se složiti da se, zbog energije, svježine i naboja, radi o zaista autentičnom i značajnom novom poetskom glasu.
A, svi koji žele to i da provjere, mogu da urade to na četvrtom festivalu književnosti Imperativ, koji će se od 30. maja do 3. juna održati u Banskom dvoru u Banjaluci. Imperativ i ove godine ima fenomenalan program, a naročito privlačan je pjesnički dio pod nazivom "Poeziju će svi čitati", u okviru kojeg nastupa i Vladana Perlić.
Tim povodom, popričali smo malo sa Vladanom...
Prošle godine dobila si književnu nagradu "Novica Tadić", a prije toga i još neka bitna regionalna priznanja. Kakva je, po tvom mišljenju, važnost književnih nagrada i konkursa?
"Književne nagrade doprinose vidljivosti i afirmaciji autora. Prije nagrade 'Novica Tadić' gotovo da nisam postojala na sceni, niko nije znao ko sam niti je iko čitao moju poeziju. Kad je izašla vijest da sam laureatkinja za 2020, desio se neočekivani bum: odjednom svi na sceni znaju za mene, traže mi intervjue, dodaju me nepoznati ljudi po društvenim mrežama, javljaju se da naruče knjigu, šalju dick pics itd. Nisam mogla da vjerujem kakvu razliku može da napravi samo jedna zvučnija nagrada."
Slušajući te kada recituješ svoju poeziju, stiče se utisak da su ti stihovi nastali u jednom momentu nadahnuća, u jednom dahu... Možeš li nam otkriti kako u stvari nastaju tvoje pjesme - u trenutku, ili nakon nekog dužeg procesa?
"Drago mi je da tako djeluje, ali istina je manje poetična. U suštini, nema pravila. Nekad se danima mučim oko jedne pjesme, a nekad za par sati bude gotova, da bih je zatim, nakon godinu dana, toliko izmijenila da nimalo ne liči na prvu verziju. Najčešće zapnem oko završetka, pa satima mozgam, dodajem i brišem jedan jedini stih. Poezija je dosta zgusnuta, ne prašta greške, pa jedna pogrešna riječ na pogrešnom mjestu može da upropasti cijelu pjesmu. Sve to dođe kao partija šaha: više vremena i energije potrošiš razmišljajući nego vukući poteze. Ono što je sigurno: nijedna moja pjesma koja je valjala nečemu nije nastala 'u dahu', bez ikakvih daljnjih intervencija."
Tvoja zadnja zbirka, koju si izdala za poznatu beogradsku izdavačku kuću Lom, nosi naziv "Isus među dojkama". Zašto si se odlučila baš za taj naziv? Kakve su dosadašnje reakcije na zbirku?
"Užasna sam što se biranja naslova za knjigu tiče, ni za prvu zbirku ga nisam ja izabrala nego mi je jedan poznanik predložio. Tako ni sad nisam imala dobar naslov, pa mi je moj sjajni urednik, Marko Tomaš, predložio njih nekoliko. Onda smo oboje cijeli taj jedan dan ispitivali naše prijatelje i poznanike koji im je naslov najbolji, i skoro svi su rekli 'Isus među dojkama'. Tako je naslov izabran. Nimalo poetično, zar ne?
Sve dosadašnje reakcije su bile pozitivne, baš nigdje nisam vidjela nijednu negativnu, što znači da knjiga nije došla do dovoljno velikog broja čitalaca. Najzad, obje zbirke su izašle u apokaliptično vrijeme, pa nisu još imale svoje promocije. Nadam se da ću na ljeto uspjeti da uradim promociju 'Isusa' bar u Beogradu i da najzad dobijem svoje dugo iščekivane negativne kritike – ove pozitivne su strašno dosadne."
Koja je uloga poezije i pjesnika u današnjem svijetu? Možeš li nam preporučiti neka novija pjesnička i književna imena koja po tebi zavrijeđuju širu pažnju?
"Ne znam kakva je uloga pjesnika i poezije u svijetu, ali je sigurno značajnija nego na Balkanu. Na primjer, poznajem jednog pjesnika iz Italije koji živi od svoje poezije. Meni to zvuči kao naučna fantastika, a ne bi trebalo. Trebalo bi da je najnormalnija stvar na svijetu, ako već imaš neki izuzetan dar, da ti država pomaže da ga razvijaš kroz rezidencijalne programe, te da možeš da živiš od njega ako si vrhunski, tako što će država otkupljivati dio knjiga od izdavača, kao što se radi u EU. Da nema pjesnika, svjetski državnici ne bi imali koga citirati u govorima. Da nema pjesnika i poezije, političari ne bi imali djela na kojima bi mogli graditi svoje mitove, ideologije i nacionalne identitete. (Kad ovako pobrojim, počinjem razumijevati zašto je Platon protjerao pjesnike iz idealne države.) S druge strane, da nema pjesnika i poezije, mnogi se ne bi smuvali, jedni bi izvršili samoubistvo, a drugi cijeli život proveli neutješni. Moguće je da naši ljudi, za razliku od Italijana, znaju da je poezija neprocjenjiva, pa zato ne daju ni dinara.
Svi domaći živući pjesnici zavređuju veću pažnju nego što već imaju. Padaju mi na pamet sljedeća imena (ovo je tek djelić onoga što postoji na sceni): Milena Marković, Tatjana Gromača, Radmila Petrović, Marko Tomaš, Vitomirka Trebovac, Ognjenka Lakićević, Danijel Dragojević, Monika Herceg, Olja Savičević Ivančević, Drago Glamuzina, Dragana Mladenović, Goran Korunović, Zvonko Karanović, Maša Seničić, Krešimir Bagić, Enes Halilović, Mehmed Begić, Vladan Krečković.
Od stranaca: Čarls Simić (Charles Simic), Nadžvan Darviš (Najwan Darwish), Mangaleš Dabral (Mangalesh Dabral), Eva Zonenberg (Ewa Sonnenberg), Oušn Vuong (Ocean Vuong)."
U svojoj predzadnjoj zbirci "Kucanje na vrata kule" u jednom dijelu bavila si se i porodičnim "zgodama i nezgodama" :) Kako članovi tvoje porodice reaguju na te stihove? Generalno, kako reaguju na tvoje pjesništvo?
"Ne reaguju, jer sam im zabranila da čitaju moju poeziju i dolaze na moje nastupe. Mama me je odmah pitala da li sam nešto loše pisala o njima čim im ne dam da me čitaju, ali je ispoštovala moju želju (ili me bar pušta da vjerujem u to?), a tata nije mogao da podnese da komšije i kolege s posla znaju više od njega o tome što pišem, pa me guglao. Ne znam šta je tačno pročitao, ali ozbiljnim je tonom izjavio da mu se čini da sam se 'malo poboljšala' od onog što je zadnje čitao (zadnje što je čitao bile su neke patetične ljubavne pjesmice koje sam pisala sa 16 godina). Što se brata tiče, on nema nikakve zabrane, samo ga ne zanima da čita poeziju, moju ili bilo čiju, što meni savršeno odgovara.
Generalno su ponosni na mene, ne obeshrabruju me i u dnevnom boravku drže izloženu plaketu sa likom Novice Tadića. Prije su uvijek govorili da 'nemam ništa od te svoje poezije', ali promijenili su mišljenje kada su vidjeli da okolina pozitivno reaguje na ono što radim, da putujem zahvaljujući pisanju, dobijam neke nagrade, rukujem se s ministrima, izlazim u novinama, a to njima nešto znači, jer ne znaju da danas svaka budala može da zauzme javni prostor i da od rukovanja s funkcionerima mogu dobiti samo koronu."
Pored pisanja i čitanja poezije, šta još sačinjava jedan standardni dan Vladane Perlić?
"Nisam sigurna da Vladana Perlić ima standardni dan. Kod mene uvijek neki novi prebačaj u glavi. Jedina konstanta u zadnjih par mjeseci bili su treninzi pilatesa, intenzivan rad na novoj knjizi poezije i druženje sa svojom razmaženom mačkom. U međuvremenu sam putovala, učila njemački, programirala u JavaScriptu, prevodila, čitala knjige, gledala serije i filmove (obožavam filmove, životni san mi je da postanem scenaristkinja), družila se sa prijateljima i porodicom i igrala stoni tenis. Jedan dan u mom životu može da sadrži sve to i da bude jako ispunjen i produktivan ili da ga cijelog straćim na bezumno skrolanje po Instagramu, pa se onda osjećam kao ljudski otpad, prigovaram sebi, šta nije u redu sa mnom, tad već polako krećem da se prisjećam blamova iz osnovne ili ono jednom u srednjoj kad je momak prekinuo sa mnom, a ja mu uručila pismo na pet A4 stranica koje podrobno objašnjava zašto je to loša ideja. Summa summarum, nije mi lako u životu."
Kako su pandemija i korona uticali na tvoje pjesništvo?
"Predivno. Naročito onaj mjesec kad je bio policijski čas. Vremena na pretek, a ja dovoljno luda od izolacije da napišem odličnu knjigu poezije."
(Siniša Stanić, Mondo.ba)