Gledali smo predstavu ''Ne igraj na Engleze'' u Gradskom pozorištu Jazavac u Banjaluci.
Predstava "Ne igraj na Engleze", prema djelu Vladimira Đurđevića, koja je odnedavno postavljena u banjalučkom "Jazavcu" u koprodukciji sa Teatrom "Fedra" iz Bugojna, ima sve predispozicije da postane jedna od najpopularnijih, kao što je uostalom i bila širom nekadašnje Jugoslavije.
Od 2007. godine, kada je prvi put premijerno prikazana u Beogradskom dramskom pozorištu, a prošle godine je snimljen i istoimeni film, zakotrljala se praktično od Triglava do Đevđelije i gotovo svi su je "instalirali" na svoje daske koje život znače.
Ako ćemo biti pošteni, original je ipak original, ali mora se i priznati da banjalučko-bugojanska ekipa "kladioničara" u režiji Marka Vukosava ne zaostaje ni "mrvu" za onom beogradskom, posebno jer je tekst prilagodila publici u gradu na Vrbasu pa nijednog trenutka ne pomislite da predstava nije "naših ruku djelo".
Glumci Senad Milanović, Aleksandar Runjić i Bojan Kolopić odlično su odigrali uloge trojice prijatelja Piksija, Pauna i Buleta, koji u moru duhovitih dosjetki i drugarskih "podjebavanja" proživljavaju i najdublje lične drame tokom samo jedne fudbalske utakmice.
S obzirom da su sva trojica, uprkos savjetima pokojnog Buletovog oca Miće "igrali na Engleze", preciznije na meč "Čempionšipa" Hal siti - Hadersfild i to potpuno različite znakove (jedan, dva, iks), moralo je da dođe i do žestokih verbalnih sukoba, ali opet na površinu je isplivalo dosta toga "životnog" što nema mnogo veze sa tim porokom već sa njihovim karakterima, ličnim frustracijama i porodičnim vaspitanjem. I dovedeno je u pitanje i samo njihovo prijateljstvo.
Predstava se na interesantan način bavi problemom ovisnosti o kocki/klađenju, koja je prema modernoj medicini identična ovisnosti o npr. alkoholu ili narkoticima i tretira se kao bolest, pa gledalac ne može da se ne zapita, kako se onda kladionice i žestoka alkoholna pića legalno prodaju i reklamiraju, dok je to strogo zabranjeno za narkotike.
I zbog čega to rade neki od naših najboljih glumaca, koji su i profesori na glumačkim akademijama, ili neke od najvećih pjevačkih zvijezda u regiji? Nekima možda i treba novac da bi preživjeli ovaj nakaradni sistem, ali dobar dio njih itekako sjajno živi od "minulog" rada.
Naravno da korištenje heroina, igranje tiketa ili pušenja džointa (balona sa helijumom) što su na sceni učinili Piksi i Bule, nisu potpuno isti iako u konačnici mogu da dovedu do identičnog kraja - gubljenja porodice, posla, prijatelja, pa i samog života, što je u predstavi ilustrovano zaduživanjem kod opasnih kriminalaca ili zelenaša.
Veliki broj situacija u predstavi jasno i precizno kritikuje naše društvo, a pored onog najočiglednijeg, banjalučko-bugojanski momci su "zagrabili" i mnogo toga sakrivenog ispod površine tokom njihovih zamršenih međusobnih odnosa.
Na primjer, spomenuli su da Buletov otac nije imao adekvatnu i neophodnu ljekarsku njegu u bolnici iako je kao penzioner minimum 40 godina radio i izdvajao doprinose za naš zdravstveni sistem, a zbog nedostatka lijekova su mu posljednji dani bili dodatno otežani.
Zvuči poznato i u realnosti, ne samo kad je riječ o našim starijim sugrađanima već i za najmlađe, koje nerijetko liječimo SMS porukama uprkos enormnim izdvajanjima od svake plate.
"Ned'o dragi Bog nikome", glasio je Piksijev vic, koji je dao odgovor na pitanje: Šta kaže vlasnik kladionice kad se probudi?