Branko Janković za MONDO: Otkriću ti sve kako sam počeo!

Glumac Branko Janković u velikom ekskluzivnom intervjuu za MONDO govori o svom odrastanju, životu u domu, glumi, slavi, ali i trenutku kada je odlučio da se posveti kozarstvu, u šta je uložio honorar od serije, o tome kako nam je bonton došao glave, kako vaspitava djecu, o sreći, životu, smrti.

Razgovor smo vodili u njegovom rodnom mjestu - selu Gunjaci - gdje je napravio i od života sve što je želio. A i dalje mašta i gradi. 

"Ovdje sam rođen, odrastao. Tu sam bio do srednje škole. Nju sam završio u Beogradu a fakultet u Banjaluci. Ovdje su mi roditelji… škola je ovdje pred zatvaranjem tako da djeca ovdje ne mogu da mi pohađaju školu ali trudim se da što više slobodnog vremena dođem ovdje i da provedem na selu. Ovo ovdje je meni glavni motiv, glavna inspiracija i pokretač. Vrlo sam vezan za pretke. Živa istorija, živa biografija ljudi koji su postojali ovdje, ili koji danas postoje, i njihove priče koje su bile realne a koje nama djeluju kao mitologija mi daju snagu da stvaram."

Umjetnost je kod nas uvijek bila na klimavim nogama kada je novac u pitanju. Da li si imao dilemu da li je to pravi put za tebe?

Ja sam prvo taj hljeb okusio i kada sam doživio neke stvari vezano za egzistenciju, onda sam krenuo da razmišljam zašto se ja ne bih bavio i privrednom i nečim što se danas naziva brending. Zašto ja ne bih uradio taj brending svog mjesta. E to ako pričamo kroz simboliku to je taj crni i bijeli konj u meni. Ja sam neko ko drži i racionalnu stranu ali i neko ko voli taj ludeus. Trudim se da odgajim oba ta čovjeka u sebi – i tog umjetničkog i tog racionalnog.

Je l' te razočaralo nešto u glumi?

Ne. Ja imam troje djece, čovjek sam koji voli i privredu i preduzetništvo. A opet sa druge strane znaš kako nismo mi kao branša glupi da ne možemo da budemo samostalni. Da ne zavisimo od tih bijednih budžeta nekih tamo ljudi. Vrlo lako se vidi slika pravog stanja u društvu. Mi možda kao društvo ne želimo da vidimo stvari pravim očima i onda tražimo te neke anestezije. Ali možda kada bismo to posmatrali kroz umjetnike bismo vidjeli najrealnije šta se dešava.

Riječ koja tebe opisuje je upornost. Koliko ti je bilo teško da istraješ u toj svojoj ideji?

Srednju školu sam završio te godine kada je bilo bombardovanje. Možda je taj srednjoškolski dom najviše uticao na taj moj opstanak. To vam je institucija veoma značajna i o njoj se malo priča. Sva djeca koja upišu srednju školu u drugom gradu uglavnom budu u tom srednjoškolskom domu. To je sjajna stvar jer je dijete na sigurnom, postoje vaspitači, obezbjeđena hrana... milion je pozitivnih stvari. Ali loša stvar je što dođete kao dijete a odete kao potencijalni student koji je već zreo čovjek. I vi u tom dobu prebobate sve probleme i klinaca ali i starije djece koje su iz svih staleža. Vi kad upištete fakultet to je već određena selekcija djece. A u domu vi imate djecu koja pohađaju građevinski smijer, medicinski smijer, saobraćajni smijer. Tu su gimnazijalci, zubotehničari, sve branše su tu. Tu zna da bude vrlo problematične djece ali i da bude genijalaca. E u sklopu tog sadržaja ja sam nekako vidio da koliko se trudiš toliko ćeš i da uradiš.

Kako pamtiš to vrijeme u domu?

Bilo je zaista svega. Ali bilo je to jedno Ćopićevsko odrastanje. To je jedan poseban odnos. Ja sam se čudio kako mi imamo sličnosti kad se sretnemo poslije ovoliko godina. Kao ljudi koji su prošli neko ratište. To je jedna tolika energija. Oni koji su uspjeli zaista su postigli mnogo u svojim branšama. A ima i onih koji su podlegli.

Šta ti je tada bilo najteže?

Ja dok nisam upisao glumu meni je glavna tema bila šta ću ja ovdje, šta ja radim ovdje. Koji je moj neki smisao. Šta ću ja u domu, šta ću ja u toj školi. Ja sam išao u saobraćajnu školu, ja sam je bukvalno prespavao. Onda kad sam sazrijevao pitao sam se čime ja da se bavim. E onda kada sam vidio glumu shvatio sam da je to profesija gdje mogu svačim da se bavim. Ima jedna tajna – naše društvo ne shvata glumce ozbiljno. Ima ona – šešir moj nosio bih nakoso al mi ne da moj poso’. E pa moj posao meni daje da ja budem i lucidan, i neozbiljan. Da budem kao klovn ali da dođem do svog cillja.

Da li ti je bavljenje glumom uskratilo nešto u životu?

Ja pješke idem kroz život. Moja glumačka karijera jeste i biće specifična. Ja se često zapitam na sceni kome se ja to obraćam, ko me to gleda u publici. Gluma je teška profesija. Znate u svakom sistemu dok ga ne uspostavite i ne uzdignete tu ima problema. Poslije kada ga uspostavite onda je to samo održavanje. E to zatupljuje. Glumci su društveno prihvaćena branša. Zašto privrednici, ljudi koji imaju svoje holdinge stavljaju djecu u tu branšu. Baš zato što daje sve te mogućnosti – juče sam igrao predstavu, dan prije toga bio na premijeri filma u Novom Sadu, sada sjedim ovde, nedavno sam izvlačio đubrivo, išao poslije u vinariju da pričam sa nekim ljudima vezano za sireve. To je jedno bogatstvo. Meni glumac otključava sva ta vrata. Tu se drugačije ljudi otvore.

Za razliku od mnogih tvojih kolega ti glumačku profesiju ne misitifikuješ.

Tu ima jedan opasan žilet. Jer ima onih koji kažu ma pitanje je koliko se on i bavi glumom. Čim ja ne pravim od toga neku konstrukciju. Ako se stvari rade lako, ne znači da je priprema laka. Ja volim stil glumaca i umjetnika uopšte koji lako nose sadržaj.

Igrao si u nekim od najgledanijih serija, bio veoma zapažen… kako si dočekao slavu koja neminovno ide uz to? Je l’ te promijenila slava?

Ne. Ja sam samo to preokrenuo na sadržaj proizvodnje i kozarstva. Nisam dao svom egu ili nekom tom đavolu u meni da se pogordi. Znate šta je fora, ono što ima u "Vrućem vjetru" kad kaže – nije poenta to što radi nego je poenta ta dokolica. Tako i meni. Nije mi kvalitet života - ja odigrao nešto, ili nisam, bio negdje ili ne… sve je to super. Ali kad mene neko nešto pita njemu je bitno šta ja privatno radim. E taj sadržaj je meni bitan jer taj mene gleda privatno. Trudim se, evo i djeca mi rastu… meni nije jasno...ma neću da pričam.

Reci slobodno.

Ma nije mi jasno kad neko napravi neku veliku stvar da poslije dovede sebe svjesno u situaciju da reklamira neke gluposti.

Eksploatiše i prodaje svoje ime i djelo za nešto što ne bi trebalo?

Tako je. A to što promoviše je porok. Da li je on u mladosti potpisao neke ugovore pa su ga uhvatili u klješta. Ko zna kakav je on zaista privatno. E to je upitno. Možda je on jedna džukela. I onda sve pada u vodu. Sve što je napravio u svojoj profesiji.

O tome ljudi neće javno da govore. Nije sporno da tvoje kolege rade reklame, ali to za šta ćeš dati svoje ime…

Ja razumijem egzistenciju. I kad moj klasić i ja jedemo sendvič na crtu prihvataj sve. To mogu da razumijem. Ljudi se bore. Javne ličnosti imaju mnogo prostora u medijima. Ja znam šta je podtekst toga. Ali zašto javna ličnost ne bi uzela da kaže nešto kvalitetno. Tu može mnogo da se uradi. Evo pogledajte šta smo mi uradili za 6-7 godina – i kućice, i koze i mljekaru i vozila… i sad ja nagovaram umjetnike da pomognu na taj način. Ti kao umjetnik pomozi seljaku, uzmi tu bočicu pa kaži da ljudi dođu kod njega. Veliki marketi su poklopili mogućnost za domaću proizvodnju. Pomozi mu na taj način. A ne uzmeš tamo nešto… i druga stvar, ima tu još jedan problem. Glumci za razliku npr od slikara imaju potrebu da se nekako privatno dodvoravaju. Razumijem uloga, projekat. Ali zašto privatno. Ja sam kao lijep, sladak. Što reče Radmilović – nit se*e nit piša. Ne znam čemu to. Ja imam 40 godina, i kad ću ako neću sad da budem pun snage, želje, izazova. Šta treba da se ponašam kao lutka sa naslovne strane?!

Spomenuo si kozarstvo. Kako je došlo to te ideje?

Ja sam jedne zime kupio konja, jahali smo ga. Onda sam napravio velike sanke, kao ruska trojka. I upregnem tog konja i onda se vozim ovdje po brdima. E onda se oženio jedan moj rođak koji je imao koze. I odem prvo veče kod njega kad dolazi rodbina da se čestita. I čujem tu neku priču od njega i ubaci mi tog nekog crva. I počnem da to sagledavam sa svih strana. Ma mora čovjek da bude otvorenog uma. Prije toga sam razmišljao da se bavim pasterizacijom ovog našeg seljačkog domaćeg. Ali znate li koja je tu konkurencija. Kako vi da dođete do kupca da ga ubijedite da to proba. I onda kad proba da kupi i drugi, treći put. Međutim ovo sa kozama me nekako zaintrigiralo. Ja sam poslije glume inače studirao filozofski fakultet. I onda sam razmišljao – eto taj jarac u mitologiji, u filozofiji. Satir – polu jarac, polu čovjek. Onda simbol kod našeg naroda. Koza je što kažu druga majka. Odhranila nas je između Turaka i Drugog svjetskog rata. Spasla nas je.

Krenula je ideja, lijepo si to smislio ali onda je moralo nekako da se počne.

Na šta me konkretno navodiš?

Konkretno na novac. Od nečeg mora da se krene.

Tako je.

Odakle novac?

Kako odakle. Prvih 10-12 hiljada evra koje sam uzeo da izgradim štalu sam uzeo od honorara od serije “Lud, zbunjen, normalan”. Kante sam ja vukao, imao sam neku “škodu”. Prve kante mi je dala jedna mljekara tu iz Mionice. Polovne kante koje sam ja oprao i u njih stavio sir. Etikete sam izrađivao na štampaču. Vakumirku sam platio 600 evra. Sir mi je stajao u podrumu i kad smo kupili tu vakumirku onda sam pakovao sir i nosio ga kupcima. Znam mnogo firmi koje zbog svog ekstraprofita preusmjeravaju novac na investiranje. Sa te pozicije vi vidite da je to idealno za poslovanje. Ali te firme pucaju jer nisu pješke napravljene. Jedno jutro se probudite i samo vidite da su svi lanci popucali. Jer niste bili svjesni tog nastajanja.

Dobro, obezbijedio si novac, krenuo si da prerađuješ mlijeko... kako si došao do prvih mušterija?

E tu je pomoglo to što sam glumac. Drugo, imate vi svjetske njuške koje imaju biznis. I onda se reflektor okrene ka tome. Ali vi kad probate proizvod vidite da to nije ništa. I odlazite. Ja mogu biti Maradona, ali ako proizvod ne valja, onda ne valja. E ja sam okrenuo reflektor i trudio sam se da to što radim, radim dobro. Da to što radim, radim pošteno. Iako su me i stručnjaci koji su nekada pokušavali time da se bave upozoravali – Branko nema šanse da uspiješ, propašćeš.

Šta su ti rekli, zbog čega ćeš propasti?

Evo ako pričamo o siru i mljekarstvu. Niko ne računa na elemenat logistike i organizacije. Niko ne računa na fiksne troškove koji rastu. Jeste li vidjeli šta se dešava u Americi, ovaj skok struje i goriva. Imate skok inflacije. To morate da pratite. Evo zašto je meni sad došao ovdje jedan od najboljih kuvara u Beogradu. Rekao sam mu Milane molim te dođi jer hoću da se igramo sa sirovinom. A ovi neki misle da je to kako padne. Nije, morate da radite na svim frontovima. Ja sam vjerovanja da je metafizika prije fizike.
Sjećam se kad u jedan elitni restoran donesem tri kante sira zato što prolazim tuda. A onda mi vlasnik kaže – au brate, šta će tebi to. A šta je to strašno? Šta je to strašno? Je l’ to zato što je on gledao na TV-u da neko sjedi i da je taj neko mangup. Vi imate švajcarske proizvođače najskupljih sireva na svijetu koji čiste štalu. Ali to je naša malograđanska palanačka svijest. Ja to ne razumijem. To je po principu ti umjesto da sjediš ko gospodin ti vučeš kante sira. Šta to znači?

To je onaj ego o kome si govorio.

Da. E ja mislim da sam to pebobo još kao glumac. To je kao kad glumac dođe pa kaže e je l’ došao rekviziter treba da počnemo scenu. Pa uzmi sam stavi čašu gdje treba. Ne mislim ja da rušim posao rekvizitera niti njemu da smetam ali ako vidiš da je čovjek u poslu… Imam ja ovdje jednog strica ovdje, fenomenalnu rakiju pravi. I ne mogu da ga ubijedim da kupi flaše kako treba. Nego on uzme flaše od ovoga i onoga, uzme neke čepove, i vi to kad vidite nemate povjerenja u to da treba da probate. Morate o svemu da vodite računa.

Kada si stekao povjerenje kupaca u poslu sa preradom mlijeka i pravljenjem sira, ti krećeš u nešto što je ovdje široj javnosti gotovo nepoznato bilo a to je da jedan proizvod kakav je surutka spakuješ u nešto što je kapsula, u nešto što je prah. Kako je do toga došlo?

Ja sam veoma znatiželjan. Bio sam fasciniran procesom liofilizacije. Evo svo voćarstvo prelazi na liofilizaciju posebno kod skoka energenata i kod skoka logistike. Ako jedan kosmonaut živi mjesec dana na liofilizovanoj hrani i funkcioniše savršeno u tom prostoru gdje se nalazi. Ako farmacija to radi, ako se molekularna biologija time bavi. Nije mi jasno zašto onda to ne bi bio slučaj i sa čuvanjem ove svakodnevne hrane? Svima je jasno da je surutka lijek, ali niko se nije bavio time kako da to sačuva. I onda sam ja krenuo u tu priču. Bio mi je izazov.

Ali i to je svojevrstan rizik jer je trebalo uvjeriti ljude da to što si spakovao u neki prah ili kapsulu ima isti efekat kao ono što smo kupovali u flašama i pili.

I bolji, jer ja ne koristim nikakve konzervanse. Vi kada to ubacite u flašu morate da ubacite i konzervans. Znate li kako funkcionišu veliki trgovinski lanci? Imaju čovjeka koji samo gleda datume. I na tri dana pred istek on odmah vraća robu. I onda kažete – da bih opstao moram da ubacim “E” taj i taj.

Ti si cijeli ovaj kraj uključio u posao sa kozama?

Da. Mislio sam na početku da ću imati problem sa sirovinama. U jednom trenutku sam sam imao 250 koza. To je veliki posao. Plus mljekara i prerada. Ali kada sam vidio da su se ljudi zainteresovali onda sam vidio da to može biti jedna stvar da svi budu zadovoljni. Pričao sam skoro sa ljudima. Mnogo mi mislimo kako će neko tamo negdje uraditi to nešto i mi ćemo biti srećni. Nema toga. Sad je svijet blizu. Treba to ispratiti kako treba. Zašto se pored auto-puteva u Srbiji ne otvore nacionalni restorani. Zašto? Taj restoran će “povući” i čovjeka koji će da nasiječe drva za taj restoran. Da se posade na kraju krajeva dva hektara pasulja. Ne mora da pije. Ionako vozi, ali nek pojede 2-3 sarme. A ne da jede, ajd sad da ne imenujem. Mislim da o tome niko nije razmišljao.

I na sve to krenuo si u jedan neimarski posao - sagradio si vodenicu. Zašto?

Jedan od prvih filmova kojeg se sjećam je “Leptirica” Đorđa Kadijevića. On je u antologiji svjetskog horor filma. Pa i nas djecu su plašili vampirima i vješticama. Glavna radnja se i dešava u vodenici potočari koja je inače karakteristična za Zapadnu Srbiju. Sve je to mene inspirisalo. E sad ako Francuz može da me vodi u svoje stare podrume onda hajde da vidimo šta je kod nas autentično. E to je ovo ovdje. Ja se ovdje sjajno osjećam. Dođem ovdje u i budem po cijeli dan. To je moja baza da se zavučem u ovu jarugu. Uostalom gdje bih ja doveo neke ljude da probaju moje proizvode a da to je to autentično.

Ovdje ne može samo da se dođe kad kome padne na pamet, ne postoji ni klasično radno vrijeme.

Da, ovo jeste neka drugačija priča. Prvo, ja želim da se ovo mjesto poštuje. A kako i nebi kad je vodenica izvor života. S druge strane, kad bi se to pretvorilo u lokalnu priču ja nemam ljudski kadar koji bi to mogao da iznese na način na koji sam ja to zamislio. Ovo jeste autentično mjesto ali usluga i kvalitet pripreme hrane moraju da budu na najvišem nivou. Drugo kad je lokalna priča onda ako dođu poznati uvijek bude tu neko da ih gnjavi. Ljudi kad dođu ovdje mogu da vide da ovo nije samo ambicija jednog zanesenjaka. Ovdje sam zamislio i jednu pozorišnu scenu. Sada smo u fazi pripreme da vidimo kako bi ta predstava trebalo da izgleda.

Vidi, da ti nešto sad kažem. Ubi nas taj bonton. Možda to sad zvuči ruralno... ali to uglavnom usade djeci kad su mala. Ja sam ovdje bez gaća trčao kao mali. Nisam osjetio pravo to štrojenje. Eto kad već pričamo o tom vaspitanju i bontonu. Granica je samo u vašoj predrasudi. Današnjim generacijama su isječena krila. Taj bonton i komformizam upropaštava čovjeka. Evo primjera radi kad smo gradili ovu kulu odma je bilo - joj kako ćemo, joj treba skela. Ma rekoh ajde polako ćemo. I eto napravismo. Onda je bilo a kako ćemo je pokriti. Pa pokrićemo je, polako, dok dođemo do krova. I sve se završilo. Ali odmah je bilo kako ćemo jer se nikad to nije radilo. Pa šta ako nije. Taj bonton - po principu mi smo fini, mi smo dobri, mi smo kulturni. Lijepi smo. Pošteni smo. Ma čovječe pusti biće neka diše. Vidite kako vrijeme leti. Svi se zaje*u - uhvate se grčevito za taj život a 50 godina časkom prođe. Uživaj u životu čovječe! Skini se go i skoči u onu jarugu, u ono jezero i uživaj.

Ali za tu vrstu slobode je potrebno mnogo hrabrosti.

Pa potrebno je dosta elemenata. Ali mi smo takavom mjestu... a naša sela su prazna. Mi smo sa te strane bogonezahvalni. Po cijeni jednog do dva leta do Njujorka vi možete da kupite u Srbiji cijelo jedno seosko imanje. Pa gdje to ima. Jedno bolje vozilo je cijelo jedno seosko gazdinsko gdje je čovjek do juče živio.

Šta nam se desilo? Kako smo došli do toga da jedno vozilo vrijedi ko seosko imanje?

Ma ta lažna slika o gradu je sve uništila. A i grad kao sredina je takva da je potrebno dosta ljudi da bi se sve to servisiralo. Znate kako je sad po Americi i Kanadi - mnogi bi se vratili ali su kreditno zaduženi. Ruši se američki san. To je to... uljuljano jedno komformističko društvo. Nose TV i informacije na ramenima. Prije se trgovalo informacijama. Ranije nisi tek tako mogao da saznaš cijenu šljive u Šapcu koja se preko Save izvozila u Austrougarsku. Nego sjedi na konja pa ajde. Dok dođeš tamo, pa dok se vratiš, pa dok natovariš, pa dok otjeraš - ono druga cijena. A sad saznaš u sekundi. Koliko god da raste taj pritisak taj protok informacija cijeli jedan pravac će se vratiti u prirodu. Biće na kraju što je Niče rekao kad je krenula industrijska proizvodnja knjiga - glavni cilj je da se ne prepozna šta je kvalitet a šta nije. Ali većina ljudi će se vratiti. Šta više može da me fascinira.

Ti si pored svega ovoga o čemu smo do sada pričali i otac i suprug i sin. I najveću odgovornost imaš kao otac. Imaš li strah kako djecu izvesti na put u ovom današnjem svijetu?

Vidite kako je zanimljiva ta vještačka inteligencija kada je razvoj djece u pitanju. Mislim da to niko ne kontroliše. Meni je moj Vukadin na telefonu instalirao neku igricu. Da vidite vi kako tu algoritam radi. On mene na svakih 10-15 minuta podsjeti da sam nešto dobio gratis, da je neko bodovanje završeno i da je sad baš pravi momenat da ja nešto uradim u toj igrici. Zašto? Da bi kao bio car. Vidite, to je zabluda sve. A opet sa druge strane... bio sam skoro na jednoj svadbi, to sve moderni svjetski mladi ljudi. Ja sam se oduševio. Nisu oni neki tupavi ljudi. Oni su visoka klasa. I široki su. A što su širi to su privrženiji za mjesto rođenja. Eto pomenusmo taj američki san. Sve je to ok, odem ja to da vidim ali ja volim moju jarugu još više. Jer mogu da odem i tamo i ovamo. Ali uvlačim ja djecu svoju u ovu priču. Evo snimamo neku emisiju “Kuhinja kod jarca” pa Koviljka siječe luk, pa gleda kako se snima.

Jesi li srećan čovjek?

Kako ne. Ja sam ko bager. Ja sam lud. Ali vidi, ne znam kako da objasnim to, ali ima nekog blagoslova. Evo primjera - nije stvar što je Jokić u tom trenutku dao taj koš, nego to koliko se on žrtvovao da ga da. E srazmjerno tome je onda i stepen sreće koju on osjeća i njegov tim. Evo ja sam npr oduševljen biografijom Tolstoja. On kažu ode da se kupa, sve prska vodom a Čehov ga samo gleda. Čehov bio stidljiv. Opet je Dostojevski imao drugačiju biografiju. A mi kao narod smo bliži stepi i planini. Toj jaruzi i šumi. Ja jesam srećan čovjek. Ja sam gladan čovjek. A šta to znači. Znači da sam željan, kad me Bog toliko voli, da se sav taj sadržaj kroz mene realizuje. Želim da ovdje bude puno djece, puno ljudi, da se na ovom potoku i u ovoj vodenici samelje puno brašna. Da se cijela Zapadna Srbija bavi kozarstvom i da budemo jedno kulturno, pametno i promišljeno društvo. U današnje vrijeme kad je svijet postao palanka i kad je postao dostupan. I kad se na kraju podvuče crta da se kaže da je živio jedan zanimljiv čovjek sa zanimljivim ljudima. I to je to. A ne da bude gdje si bio? Nigdje. Šta si radio? Ništa. Često se ja presipitujem da li sve to dobro, da li je pametno ili ne. I posebno vodim računa kako firma raste i kako su mogućnosti veće po onoj - pazi šta želiš, možda se ostvari. Vrlo sam zadovoljan i ispunjen. A što se glumačke moje priče tiče, mislim da moje vrijeme tek dolazi. Mi glumci smo ljudi koji se eksploatišu i mentalno i umno. A šta mene da eksploatiše - nisam zgodan, nisam atraktivan, ne nosim nijedan brend sem svog. Nemam tetovaže i pirsinge. Nemam lobi iza sebe. Nego kažu to je onaj kovrdžavi što nešto juri koze. Ali ljudi me prihvataju. Danas je vrijeme takvo da čim je nešto drugačije odmah bude šta je ovo, ko je ovo. A samo vrhunsko aristokratsko društvo daje sebi priliku da proba nešto drugačije. Ja igram na tu kartu.

Pomenuo si nekoliko puta Boga. Misliš li da u svemu ima i neke te više promisli?

Naravno čovječe. Evo gledaj po predstavi - zna se koji ti elementi trebaju da je napraviš ali dok se ne desi ta sabornost, to neko ludilo, nema od nje ništa.

Rekao si - da iskoristim to kad me Bog već ovoliko voli... vjeruješ li da je to zasluženo nešto od ranije?

Mislim da jeste. Stradao je dosta ovaj kraj. Mnogo je ljudi ovdje dalo živote za komad te Srbije. Ljudi su u Šapcu prelazili Savu a nisu znali da plivaju. Davili se ali su išli. Razmišljam nešto - traganje - je riječ koja je bitna u mom životu. Ko zna ko iz mene progovara, ko u meni živi. Sjećam se i tog užeg izbora kad me Boro Stjepanović nije primio... nisu prepoznali to u gomili. Nisu prepoznali to neko ruralno dijete koje hoće da se bavi glumom. I sjećam se kad sam sa Cetinja sjeo na voz za Beograd. A onda za Banjaluku. Boro me uputio tamo. I ja sam odmah otišao. Nema kompromisa. Mikelanđelo kada je radio Sikstinsku kapelu njemu su noge oticale. Krvario je. Evo mi smo sav ovaj kamen spustili dole. Nije bilo dileme. Kamen po kamen. I vi kroz taj proces nošenja kamena imate drugačiji pogled. Nije isto kad dođe bager i op - gotovo. Što reče Niče - knjige koje su nastale brze u plamenu svijeće i pepelu duvana će tako i nestati. U plamenu i pepelu.

I kad smo kod nestajanja. Za kraj - da li je sve ovo što radiš ta neka borba sa prolaznošću života. Sam si rekao da život brzo prođe.

Ja sam dosta o tome pričao sa monasima koji su maltene u asketizmu. Kvalitet tvog života i tvoje žrtve prema životu biće stepen uspona u carstvu Božjem. Zašto je na ovom svijetu dato i grešniku da napravi rezultat? Zato što je svjestan da je pogriješio i zato što iskorači. E taj njegov iskorak će dati više nego jedan letargični život.

(MONDO/Petar Latinović)