U svijetu filma vlada hiperprodukcija, a sve je teže, u ogromnoj konkurenciji, skrenuti pažnju na sebe i svoj rad. Upravo je ovo pošlo za rukom režiseru Sanjinu Maleševiću čiji kratki film “Toni” oduševljava publiku na festivalima širom svijeta.
Malešević, koji već 20 godina živi i radi u Los Anđelesu, je režiser koji je rođen i odrastao u Kostajnici, a jedno vrijeme živio je u Banjaluci. Upravo su ova dva grada mjesto radnje njegovog nagrađenog kratkog filma “Toni”, koji je adaptacija pjesme "Greška u matrici" Aleksandra Saše Antića (Alejuandro Buendija).
U filmu igraju Senad Milanović, Božana Bijelić, Maja Vujanović, Duško Mazalica, Saša Terzić, Jelena Jaćimović Janjetović, Marko Vukosav i Pavle Stanković.
Film “Toni” do sada je prikazan, između ostalog, na festivalima u Kaliforniji. Srbiji, Bugarskoj, Danskoj, a dobio je nekoliko nagrada, među kojima je najbolji regionalni film na “Festival of Serbian Fantastic Film”, te nominacije za najbolji film na “Hollywood Short Film Festival” (Los Anđeles) i “BLOW-UP” Chicago International Arthouse Film Festival.
U intervjuu za Mondo sa Sanjinom smo razgovarali o procesu snimanja filma, kinematografiji u BiH, razlikama između naše i američke škole filma i projektima na kojima radi.
- Autori obično posežu za adaptacijama priča, knjiga, događaja i slično. "Toni" je adaptacija pjesme "Greška u matrici" Saše Antića, člana grupe "TBF", što je pomalo neobično. Zašto je baš ova pjesma inspiracija filma? Zna li sam autor pjesme da je poslužio kao "muza"?
Meni je sve inspiracija. I pjesma, priča, knjiga, događaj… Mislim da tu stvarno nema nikakve razlike. Stvari su ili inspirativne ili nisu. A meni je Sašina “Greška u matrici” bila i te kako inspirativna, jer se dotiče jedne veoma delikatne teme koja nam je, mislim, svima bliska. Iz razloga što smo svi ili nečija djeca ili nečiji roditelji, neki od nas i jedno i drugo, i jedna od najstrašnijih stvari koja može da nam se desi je upravo ova koju vidimo u “Toniju”. Mada, slažem se, svakako da se ovakve vrste adaptacija viđaju daleko rjeđe nego adaptacije koje si ti spomenula.
Mislim da je cijeloj stvari sasvim sigurno doprinijelo i to što je i sam Saša uvijek vidio ovu pjesmu kao film. To mi je rekao kad smo se prvi put čuli da pričamo o “Toniju”. Tako da, Saša naravno zna za cijelu stvar od samog početka i razgovori sa njim su mi sasvim sigurno pomogli da shvatim ono sto je on napisao na jedan malo dublji način i napravim prepravke u priči koje sam napravio. Ovo konkretno spominjem zbog onih koji još uvijek nisu vidjeli film, a znaju za Sašinu “Grešku u matrici”, pošto su kraj u “Matrici” i kraj u “Toniju” veoma različiti.
- Film u fokus stavlja potresni odnos majke i sina, ali i prikazuje najveći strah koji možemo zamisliti u jednom odnosu između roditelja i djeteta. Šta je glavna poruka koju ste željeli prenijeti gledaocima?
Da ne zatomljavamo svoja osjećanja. To je poruka.
- "Toni" je prikazan na mnogim festivalima, imeđu ostalog u Holivudu, Danskoj, Srbiji... a ne izostaju ni nagrade. U svojoj karijeri imate i nagrade za filmove na engleskom. Koliko je za Vas značajno što se Vaš film snimljen na našem jeziku predstavlja na festivalima širom svijeta?
Veoma mi je značajno. Bosna je mala zemlja. U svijetu je malo ko čuo za Banjaluku, a kamoli za Kostajnicu u kojoj smo isto snimili dio filma. Ne znam koliko se to cijeni kod nas i koliko naši ljudi uopšte shvataju vrijednost ovakvih stvari, ali mislim da je fantastično kad na listi filmova koji dolaze iz cijelog svijeta vidiš u kreditima i ime naše zemlje i pri tom je to, jedino ime iz našeg regiona. I onda ti ljudi prilaze i postavljaju pitanja: Kakav je narod tamo, kojim jezikom se priča, kako je snimati u Bosni?
Samo primjera radi, kad sam popunjavao informacije za festival u Takomi, Bosna nije bila čak ni registrovana u njihovoj bazi podataka. Sad jeste. Ja mislim da je to velika stvar i drago mi je da mogu da na jedan skroman način doprinesem nekoj malo pozitivnijoj slici naše zemlje u svijetu.Da nismo poznati samo po ratu nego i po nečemu drugom.
- "Toni" je Vaš prvi film koji ste snimili na našem jeziku. Koliko ste uživali u primjenjivanju "američke škole filma" i sistema rada na našu kinematografiju? Koje su sličnosti, a koje su razlike?
Rad na filmu je uvijek uživanje. Što se tiče sličnosti i razlika, znam da je to nešto što naše ljude najviše interesuje, međutim, ne mislim da sam baš najmjerodavnija osoba da pričam puno o tome. Ja sam pored "Tonija" radio na samo još jednoj našoj produkciji. Mislim da je to objektivno premalo iskustva da pravim neko poređenje. Ono što mogu da kažem je da su najprimjetnije razlike vjerovatno razlike u mentalitetu ljudi i načinu na koji Amerikanac procesuira profesionalnost u odnosu na to kako istu stvar procesuira neki naš čovjek.
- Je li bilo nekih neočekivanih prepreka na koje niste računali?
Bilo je mnogo prepreka. Vrijeme je definitivno bilo jedna od njih. Od pet dana snimanja, mislim da nam je kiša padala tri dana, što definitivno nije bilo planirano i imalo je direktan uticaj na to kako su određene scene u filmu osvjetljene. Istovremeno, Senad je u istom periodu imao i obaveze na jednom drugom filmskom setu, što samo po sebi ne bi predstavljalo neki veliki problem za nas da su ljudi iz te produkcije bili samo malo organizovaniji.
Da se nadovežem na svoj odgovor iz prethodnog pitanja, to je jedna od evidentnijih razlika koje sam primijetio u načinu rada ovdje u Americi i kod nas na Balkanu. Ovdje se rasporedi snimanja prave mjesecima unaprijed, dok je to kod nas sve nekako, čini se, “na vrat na nos”, nevezano od veličine produkcije. U principu, mogao bih o ovim stvarima do sutra, međutim, to je tu negdje i realnost rada na filmu – prepreke su uvijek tu, a na nama je da ih rješavamo.
- Šta konkretno mislite o BiH i njenom potencijalu na filmskom tržištu. Da li se dovoljno koriste kapaciteti u smislu geografskog položaja, prirode, kulture u svrhu ostvarivanja filmskih projekata? Koliko je snimanje na “domaćem” prostoru bilo izazovno za Vas?
Ja mislim da Bosna ima izvanredan potencijal. Nije nikakva tajna da bih volio da se jednog dana vratim i ponovo snimam u Banjaluci. E sad, da li se taj potencijal dovoljno koristi kod nas, to već ne znam. Čini se da ne, ali mislim i da je primjetno da se stvari mijenjaju na bolje. "Toni" je premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Taj festival je, recimo, organizovan na fantastičnom nivou.
- Nezavisna produkcija uvijek predstavlja izazov, što zbog novčanih to i zbog drugih sredstava. Kakav savjet biste dali mladim režiserima, kako prevazići te prepreke?
Prvi savjet koji bih im dao je da nikada ne odustaju od svojih ideja i snova, a drugi je da ne očekuju ništa preko noći. Sa upornošću i radom se može sve, a bez tog dvoje ništa. I naravno, da snimaju što više. Najgora stvar koja im se može desiti je da troše svoje vrijeme i energiju na traženje razloga zašto ne mogu ovo ili ono. Ne volim koristiti kliše, ali stvarno se sve može kad se hoće. Možda njihov prvi film neće biti Bog zna šta, ali će drugi biti bolji, a od drugog će biti bolji treći, od trećeg četvrti i tako dalje i tako dalje.
- Nedavno ste otkrili da radite na dugometražnom projektu “Mirna” koji biste voljeli snimiti na našim prostorima. Da li ste već razradili neki plan? Da li su vam već neke lokacije u BiH "zapale" za oko?
Određeni plan za "Mirnu" postoji, ali teško mi je u ovom trenutku reći kada će do snimanja tog filma doći i hoće li to biti u Bosni ili možda negdje drugdje u regionu. Jer nije sve samo do mene. Da jeste, ja bih vam već sada rekao tačno i gdje ćemo snimati i kada. Baraći su definitivno jedna od lokacija koja mi je zapala za oko. Pecka je isto interesantna. Kostajnica je uvijek opcija s obzirom da je u pitanju gradić u kojem sam odrastao, a "Mirna" je u velikoj mjeri inspirisana upravo tim mojim ranim sjećanjima iz Kostajnice.
(MONDO)