Kultura

Ibrica Jusić jeste čista emocija (FOTO, VIDEO)

Autor Nebojša Šatara

"Zajednički" nastup Ibrice Jusića i psa Simbe u četvrtak uveče u banjalučkom Banskom dvoru bio je mnogo više od običnog koncerta s obzirom da je slavni Dubrovčanin proslavljao šest decenija na sceni.

Izvor: Borislav Brezo/Banski dvor

Kad je nekoliko dana pred koncert "Od Šekspira do sevdaha" u intervjuu za "Mondo" dubrovački i hrvatski kantautor rekao da za njega kažu da je "čista emocija" pomislio sam da pretjeruje, kao što obično ljudi pretjeruju oko raznih stvari.

Zato i nisam imao nekakvih posebnih očekivanja od koncerta u Banskom dvoru, ali nisam htio da propustim priliku da velikog pjesnika i izvođača, ne čujem uživo poslije čak 17 godina otkako je posljednji put svirao u gradu na Vrbasu.

Mislio sam ako budem čekao još 17, čovjek će "inšalah" tada imati 97, ali pitanje je čak i ako doživi te godine, hoće li uopšte biti u stanju da svira, ma koliko bio dobrodržeći ili mu njegova japanska akita Samba, bude čuvala stejdž.

Biologija je naime, egzaktna nauka i njoj još niko nikad nije pobjegao, ali opet, siguran sam i da će porijeklom Hercegovac iz Blagaja kod Mostara, vječno živjeti kao autor vanvremenskih ljubavnih, filozofskih i sjetnih numera, uostalom kao i jedan od njegovih uzora Leonard Koen, čiju je "So long Marianne" (Hajde malena) otpjevao banjalučkoj publici.

"Samo da pretekne", pomislio sam jer se sa kanadskim pjesnikom nije lako izboriti, što nam je priznao i sam Jusić, rekavši da ponekad mora da sjedne na stolicu iako generalno uglavnom stojeći, čuj mene, stoički podnese svaki koncert.

Za razliku od moje malenkosti i mog stripovskog oblačića iznad kojeg su se rojila brojna pitanja: 'Kako ću uspjeti da na jednom mjestu sjedim cirka dva sata zbog bolnih leđa, kako ću izdržati bez nedostatka nikotina u krvi ili uopšte urođene nervoze? Još kad sam osjetio miris bijelog luka, kojeg se neko prilično najeo u mojoj blizini, pretpostavljam zbog visokog krvnog pritiska, bio sam uvjeren da kum s kojim sam bio u društvu neće moći da izdura ni pola sata. Čovjek baš ne voli češnjak, k'o da je božemprosti vampir, za razliku od drugog kuma, koji je na koncertu potezao iz flaše koka-kole upotpunjenom nekim škotskim viskijem, pa mu aroma bijelog luka nije previše smetala.

Iskreno, postidio sam se svojih godina, iz Ibricine perspektive skromnih, praktično još mladalačkih 48 ljeta.

Ali, Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom, iskustvima u Popravnom domu i zatvorima u Parizu i Njemačkoj, oduvao je sve neprijatne mirise, zdravstvene tegobe, ovisnost o cigaretama, i druge sitne brige posebno kad je zasvirao sevdalinke "Kraj tanana šadrvana", koju je prepjevao i veliki njemački pjesnik Hajnrih Hajne, preko Šantićevih "Što te nema" ili "Emine", do kancona na italijanskom ili šansona na francuskom jeziku.

Iako potonje nisam mnogo razumio zbog jezičke barijere, naprosto njegova gitara i "baršunasti" glas mora svakoga da dotakne ukoliko ste u ovom divljačkom kapitalističkom sistemu sačuvali "ono malo duše, što nam je Šejtan dao samo da se patimo".

Nije to bilo neko zabavno veče u današnjem smislu, niti je bilo kakvih plesačica, audio-vizuelnih efekata i štatijaznam zanosne kostimografije jer Ivica nije "entertainer" u onom pežorativnom smislu, niti je muzički biznismen, koji je došao kako bi pokupio ogroman honorar, već autentični umjetnik koji se na svojim nastupima ogoli do koske.

Doduše, ubacio je poneku i duhovitu dosjetku, poput promijenjenog stiha da je "Emina umjesto ibrika držala Ibricu u ruci", ili rukama gestikulirajući da je neka Francuskinja Izabel, imala ovooolike grudi.

Dokazao je bez imalo dileme u Banjaluci da jeste čista emocija, o čemu su svjedočile i njegove suze dok je na sceni "vrtio film" o svojim roditeljima, izgubljenim ljubavima ili odrastanju na Stradunu, gdje je tokom djetinjstva bio samo stranac zbog svog muslimanskog porijekla, a postao višedecenijski simbol Dubrovačkih ljetnih igara.

Romantično je kad takav autsajder, kojem su prognozirali budućnost u Lepoglavi, postane samouki virtuoz na gitari i zauvijek zacementira mjesto u vječnosti hrvatske, jugoslovenske, ali i evropske muzičke kulture.