Sa Feđom Gudićem, autorom sjajne zbirke "Stojadin i druge priče", razgovarali smo o pozadini njegovih priča, Gornjem Vakufu, "mahalanju", omiljenim književnim i filmskim autorima...
Čitaocima portala Mondo.ba Feđa Gudić sigurno nije nepoznato ime. Ovaj autor iz Gornjeg Vakufa jedan je od mladih književnika čije su kratke priče uvrštene u prošlogodišnju zbirku "Priče iz komšiluka", a njegov "Stojadin" te godine izazvao je, sudeći barem prema reakcijama sa društvenih mreža, pravi "dar mar" među ljubiteljima književnosti u regionu.
Na naše veliko zadovoljstvo, prije par sadmica izašla je i Feđina prva samostalna zbirka "Stojadin i druge priče", naravno u izdanju starog partnera portala Mondo, banjalučkog Imprimatura, a time je nastavljen divan niz autora "Priča iz komšiluka" kojima je ovaj projekat, na neki način, odškrinuo vrata u svijet izdavaštva.
Kao pisac ovih redova, moram priznati da mi se Feđin "Stojadin" na prvo čitanje 2018. i nije nešto naročito dojmio. Možda zato što je te godine bilo jako puno sjajnih "komšijskih" priča, pa je i konkurencija bila veća, ili je bilo nešto do mene, ko zna...
Međutim, na promociji zbirke u NUB RS u Banjaluci prošle godine ova priča je "zasjala" naročitim sjajem. Feđa je na promociji u dahu pročitao svoju priču, a njegova fenomenalna interpretacija izazvala je pravu salvu smijeha i oduševljenja kod prisutnih. Svi se slažu da je to bio vrhunac večeri!
Feđin "Stojadin" od tada je izgradio svojevrstan kultni status, a nakon čitanja i ostalih priča iz Gudićeve prve zbirke može se reći da simpatije publike prema ovom autoru sigurno nisu bez osnova.
Zbirka "Stojadin i druge priče" donosi 28 kratkih pripovijesti o malim, "nevidljivim" ljudima i njihovim životnim zgodama i nezgodama. Radnja se dešava u Gudićevoj "mikro-sredini" Gornjem Vakufu, mjestu koje ovaj autor oslikava sa naročitom ljubavlju i emocijama.
Ako bi se mogle povući paralele iz svijeta muzike i filma, priče iz ove knjige podsjećaju pomalo na pjesme Džonija Štulića, o toj silnoj galeriji likova iz Džonijevog života, ali i na film "Kafa i cigarete" Džima Džarmuša, sa svim tim divnim, toplim dijalozima oslobođenim suvišnog i zarobljavajućeg smisla.
Da ne dužimo, povodom izlaska Feđine prve zbirke donosimo vam i intervju sa ovim sjajnim autorom...
......
Na početku, možeš li da nam se predstaviš malo više i kažeš nešto o sebi?
Rođen sam 1975. godine u Jajcu, a najveći dio života sam proveo u Gornjem Vakufu, gdje sam završio osnovnu i srednju školu, dok sam ekonomski fakultet završio u Sarajevu. Krajem decembra ću i magistrirati na ekonomskom fakultetu u Zenici i to na temu čiji je fokus moj Gornji Vakuf, što za mene predstavlja ogroman uspjeh jer sam se natjerao da ažuriram svoje akademsko znanje skoro petnaest godina nakon što sam diplomirao. Tek nakon otkaza koji sam dobio prije dvije godine počeo sam da pišem priče, pjesme, da zapisujem ono što se u mojoj glavi dešava. Da nije bilo tog otkaza ja sigurno ne bih ni ovu knjigu napisao ni ovdje sa vama razgovarao. U knjizi "Dnevnik jednog nomada" od Bekima Sejranovića pročitao sam jednu fantastičnu rečenicu: "Kad se nešto desi čovjek u suštini ne zna da li je to dobro ili loše". Ja sam mislio da je otkaz nešto najgore što mi se u tom trenutku moglo desiti, a sad bih se najradije zahvalio toj firmi na otkazu. U pripremi već imam i drugu knjigu kratkih priča koja će biti malo "teža" od Stojadina, ali otom potom. Neke od mojih pjesama su već objavljivane u hrvatskom časopisu "Kvaka", ali i na Međunarodnom pjesničkom konkursu u Inđiji 2018. godine. Naravno, tu su i "Priče iz komšiluka 2" iz 2018. godine, konkurs za kratku priču koji su zajedno organizirali portal Mondo.ba i izdavačka kuća Imprimatur. Tu je pometnju napravio "Stojadin" od kojeg je sve i krenulo.
U kom periodu su nastale priče u zbirci? Da li se radi o istinitim događajima?
Sve priče su nastale u zadnjih godinu, godinu i po dana. I skoro sve su istinite. Sa manjom ili većom dozom mašte koja je sastavni dio i života i priča. Naravno, neka imena su promijenjena, ali da su postojali Šarki, kafana "Mehka ćuna", Fake, Zeko, jesu, rudar iz Breze i dan danas radi svoj posao, komšinicu Begu sam maloprije vidio, mravi i dan danas prolaze kroz maminu kuhinju.
U svojim pričama opisuješ stanovnike i dešavanja, sjaj i tamu, jedne bosanske mahale, konkretno Gornjeg Vakufa... Koje su dobre i loše strane mahala, mahalanja, mahalaša...?
U manjim gradovima svi se manje više znaju što je i dobro i loše istovremeno. Ali dobre i loše strane postoje i u Banjaluci, Sarajevu, Londonu, Parizu, bitno je da nađeš neko svoje mjesto u svemu tome i da se ne brineš mnogo. Mi u Gornjem Vakufu imamo jednu mahalu, "Šesta". To vam je čudo jedno od mahale. Kad god pomislite da ste sve već vidjeli ili doživjeli onda vas "Šesta" ponovo iznenadi. Jer o svakoj kući u toj mahali mogao bi se dokumentarac snimiti ili barem knjiga napisati. Jer kad u jednoj ulici imate i doktora i Roma, onda profesora koji je godinama predavao na Harvardu, kuću u kojoj su bili prvi direktni pregovori između Nijemaca i partizana u II svjetskom ratu, Čarugu, ili Nijaza Gudića, mog rođaka, najcool tipa na trećem kamenčiću od Sunca, onda to nije baš obična mahala.
U svojoj priči "Jutarnja sa Mujim" navodiš kako se "u Travnik jedino ide u bolnicu, na ćevape ili po diplomu..." Šta, u stvari, Travnik predstavlja za stanovnike komšijskog Gornjeg Vakufa?
Kod nas se u Vakufu kaže da se ide "ZA" Travnik i "U" Travnik. Jer ako ideš "ZA" Travnik, to znači da ideš u bolnicu, a ako ideš "U" Travnik onda ideš na ćevape ili po diplomu. Za nas ovdje, Travnik je glavni grad kantona i to je to. Međutim, puno veći animozitet ovdje vlada između Bugojna i Vakufa, naravno u onom sportskom, rukometnom smislu. Real i Barselona kad bi igrali u Vakufu niko ne bi došao ako istovremeno igraju Iskra i Sloga. Izvini Messi, al tako je.
Priča "Ćutanje je zlato" prilično se razlikuje od ostalih priča u zbirci. Stiče se dojam da ta priča ima neki naročit značaj za tebe... Možeš li da nam otkriješ nešto više o "pozadini" te pripovijesti?
Imam jednog prijatelja kojem je brat umro od raka. Sve se brzo desilo, i bolest i smrt. Pogled u njegovim očima, nakon smrti brata je nešto najtužnije što sam u životu vidio. Jednom mi je rekao da bi dao sve da samo još jednom pet minuta prošeta sa njim, u tišini. Ništa više. I ja sam napisao priču o tome.
Šta za tebe intimno znači književnost? Šta te najviše motiviše prilikom pisanja?
Svaki put kad čitate neku pjesmu, priču, roman, vi ulazite kroz vrata koja vam je autor ostavio širom otvorena. Tu upoznajete njegove strahove, njegovu maštu, njega samoga. I to je za mene književnost, način da upoznamo nekoga kroz ono što je napisao, opisao, doživio. Motiva naravno nikad ne manjka, jer dovoljno je da samo izađete na ulicu i da malo bolje obratite pažnju na ljude oko sebe i imat ćete tonu stvari za napisati.
Da li pratiš aktuelne regionalne autore, koja djela i pisci ti se naročito dopadaju?
Volim staru gardu, Tribusona, Kapora, Kiša, Krležu, Selimovića, Sijarića, od mlađih Hemona, Jergovića, Sejranovića, Puhala, Nikolaidisa, mog sugrađanina Josipa Mlakića itd. Od stranih tu su naravno Bulgakov i njegovo remek djelo "Majstor i Margarita", Markez, stari perverznjak Bukovski, Ljosa, Kundera, Kami i mnogi drugi. Nedavno sam kupio od Slađane Perković "Kuhanje" i to ću prvom prilikom pročitati ili "Mulat albino komarac" od Steve Grabovca.
Meni lično tvoje priče imaju nekakav "filmski šmek"... Možeš li da nam otkriješ filmska djela koja su naročito uticala na tebe?
Ovo je najveći kompliment koji sam dobio u vezi mojih priča, budući da sam veliki fan sedme umjetnosti. Tandemi Kusturica/Sidran, ili Šijan/Kovačević su bili i ostali najbolji kad je riječ o eks Jugoslaviji i imali su ogromnog uticaja na mene. Stenli Kjubrik, sa "Odisejom", "Paklenom pomorandžom" ili "Isijavanjem", onda Frensis Ford Kopola i njegova adaptacija "Srca tame", odnosno film "Apokalipsa danas" je i dan danas remek djelo koje me uvijek kad ga pogledam oduševi. Onda tu je naravno, Miloš Forman, Akira Kurosava i "Sedam samuraja", Pol Tomas Anderson i njegova "Magnolija", Dejvid Linč, David Finčer, braća, odnosno sestre Vačovski, da ne zaboravim Alfreda Hičkoka, i u zadnje vrijeme Tod Filips i njegov Džoker sa Feniksom. Naravno, trebao bi mi barem jedan čitav dan da još nabrojim sve one autore i filmove koji su imali i koji još uvijek imaju utjecaj na mene.
Sa pričom "Stojadin" privukao si dosta pažnje čitalaca "Priča iz komšiluka". Kako ti se čini cijeli taj projekat, da li su ti se neke "komšijske" priče i autori naročito dopali?
Kao što sam već rekao, inicijalne kapsule mog književnog puta su bili otkaz i projekt "Priče iz komšiluka". Nadam se da će "Priče iz komšiluka" trajati još mnogo godina, budući da su iz godine u godinu priče sve bolje i bolje. Naravno, neke od autora sam i upoznao na promocijama, ali i na književnim radionicama. Priča "Sirena" od Milke Kolundžić mi je super, ali priča Nade Kaurin "Jel fino? Jelda je?" o jednoj životnoj sudbini je jednostavno fantastična. Ili recimo priča "P ispred U prelazi u Š" od Saše Ćetojevića iz Banjaluke mi je baš legla.
Koji su ti budući književni planovi? Kada planiraš promociju "Stojadina" u Banjaluci?
Kao što sam već rekao trenutno radim na drugoj knjizi kratkih priča, a onda ću se iskreno se nadam "prešaltati" na pisanje romana. Trenutno sa par mojih prijatelja volontera završavamo i jedan dokumentarni film , koji smo snimili bez sponzora što je danas u domenu naučne fantastike. A što se tiče promocije, odgovor na to pitanje zna moj izdavač Boris Maksimović, jer da je do mene mi bismo već sutra imali promociju "Stojadina" u Banjaluci. Uglavnom, uskoro ćemo imati promociju prvo u Banjaluci a onda u mom Vakufu, pa onda Sarajevo i Bugojno. Za dalje ćemo vidjeti.