Upoznajte doktorku koja razumije svakog ljubimca: Irena Petak, savjetnica za ponašanje životinja

Irena se ponašanjem i dobrobiti životinja bavi već 25 godina, a studirala je biologiju i doktorirala u Zagrebu. O rješavanju problema u ponašanju kućnih ljubimaca učila je na univerzitetima u Edinburgu i Bristolu.

Školovala se u Austriji, Irskoj, Njemačkoj, Italiji, Estoniji, Velikoj Britaniji, Češkoj i Holandiji.

Irena radi kao savjetnica za ponašanje životinja, posebno kućnih ljubimaca s problemima u ponašanju i odmah smo je prepoznali kao idealnu sagovornicu na brojne teme - od mačaka do prevaziđenog koncepta zooloških vrtova...

- Pričajte nam o svojim ljubimcima - šta sve imate, kako ste ih dobili, i da li ste bili ono dijete koje sve životinje sa ulice dovlači kući? 

Uh, o tome bi mogla napisat roman! Kroz djetinjstvo i mladost imala sam različite kućne ljubimce. Moj prvi ljubimac bio je hrčak Figaro. O njemu se uglavnom sjećam samo onoga što mi je porodica pričala.

Drugog kućnog ljubimca odabrala sam sama kod uzgajivača, i to je bio moj nikada prežaljeni papagaj, malena plava tigrica Ciciban. Premda je imao nekoliko papagajskih prijateljica, uvijek se više volio družiti i igrati sa mnom. Nakon toga imala sam više mačaka koje sam udomila s ulice, od kojih mi je srcu najviše prirasla domaća crna mačka Muca (ime joj je dala moja baka), a koja je bila jedna divna mačja osoba: nježna, obazriva, nenametljiva, i mazna. Sa mnom je učila za sve ispite na fakultetu, premda je mogla izlaziti vani.

Osim toga, tokom studija imala sam indijske paličnjake (bube) i neke guštere za ljubimce. Do nedavno sam brinula o paru papiga tigrica koje su bile kućni ljubimci moje bake. Sada živim samo sa Gwen, kujicom u tipu njemačkog lovnog terijera koju sam udomila kada je bila stara dvije godine, sada ima 11 godina.

Kao dijete pronalazila sam životinje na ulici, i još sam u osnovnoj školi pokušavala othraniti slijepe mačiće koje sam pronašla u kartonskoj kutiji na parkiralištu, šišmiša koga su djeca navlačila u školi, vrapca koji je ispao iz gnijezda, promrzlog crvendaća (ptica) koga je susjed našao kada je čistio snijeg, psa koga sam pronašla i udomila kod bakinog bratića, i većeg broja mačića koje je moja porodica slala u Gorski Kotar kod naše dobre susjede koja bi primila mačiće i tražila im dom u selu.

To je bilo u 70-im i 80-im godinama, kada je situacija za životinje bila drugačija nego danas.

- S obzirom da su vam mačke jedna od specijalnosti, možete li nam reći zašto su ove životinje najpopularniji kućni ljubimci na svijetu?

Smatra se da su u svijetu prema brojnosti mačke nadmašile pse, i taj trend je vidljiv od 2000. godine. O tome postoje naučna istraživanja. Kao jedan od glavnih razloga je mišljenje da je jednostavnije brinuti o mačkama.

Nažalost, ovo mišljenje je pogrešno i jedina razlika je što se mačka ne mora redovno izvoditi van, jer može nuždu obaviti u mačiji WC. Što više znamo o mačkama, shvatamo kako su one kompleksna bića, i ovakav stav o jednostavnosti i samodovoljnosti (za što se često optužuje mačke) dovodi do zanemarivanja mačjih osnovnih potreba.

Ostali razlozi koji se navode u istraživanjima o brojnosti mačaka su povezani kulturološkim odrednicama, npr. smatra se da mačke ljubimce žele imati ljudi koji su odrasli uz mačke, zatim da ih češće nabavljaju zaposlene žene te da su mačke popularni ljubimci u zemljama s pretežno muslimanskim stanovništvom.

- Dosta vlasnika mačaka ima dilemu da li je za njih dobro da cijeli život provedu zatvorene u kući ili stanu, bez izlaženja. Kakvo je Vaše mišljenje o tome i koji bi bili idealni uslovi za život mačaka u modernom društvu?

Mačke vole izlaziti van i svakako im je vani zanimljivo. No, prilično je za njih opasno kako zbog ponašanja ljudi prema njima, tako i zbog mačjih zaraznih bolesti i sukoba s drugim mačkama. Dakle, za mace u našoj regiji najsigurnije je da budu u kući. U nekim drugim državama, gdje je kultura odnosa prema životinjama na višem nivou, gdje je brojnost mačka i njihovo zdravlje pod kontrolom, mačke mogu uživati u izlascima van.

Mačke koje su stalno u kući trebaju imati tzv. obogaćeni okoliš. Bez obzira što mačke vole spavati, one su dobri lovci i hiljadama godina su opstajale zahvaljujući toj vještini. Naš dom i uvijek dostupna hrana mogu im biti dosadni. Zato je potrebno omogućiti im igre i igračke koje će ih podstaći da koriste svoje urođene vještine. Mačke koje se ne kreću dovoljno mogu imati problema sa zdravljem (npr. debljina, dijabetes), i s ponašanjem (npr. tjeskobne su, glasno mjauču, mokre po namještaju).

- Rasprostranjeno je mišljenje da su mačke i dalje poludivlje životinje, odnosno da nisu do kraja pripitomljene. Da li je ovo istina i koliko sličnosti imaju domaće mačke sa svojim velikim rođacima, poput risova, tigrova, pantera, lavova...?

Domaća mačka (Felis catus) potomak je afričke divlje mačke (Felis lybica), i zato ima neke njene osobine (npr. takve mačke u sušnim krajevima vodu dobivaju iz hrane i malo piju). No, domaća mačka promijenjena je kroz proces domestikacije (udomaćivanja), te ima promjene u genetici (npr. boje i dužina mačjeg krzna) i ponašanju.

Domaća mačka je društvena: gdje ima hrane živjeće više mačaka zajedno. U mačjim grupama žive ženke srodnice s potomcima. Mužjaci žive samostalno. Kod nekih pasmina mačaka još je više izražena društvenost, te će i mužjaci i ženke živjeti zajedno. Ipak, treba znati da mačke imaju ličnost, pa će neke bolje, a neke gore podnositi veći broj drugih mačaka u svom okruženju.

Takođe, mačke se prilično razlikuju po tome koliko ljudskog društva i pažnje trebaju. Neke mačke mogu patiti zbog separacijske anksioznosti (tjeskobe zbog odvajanja) ako su po čitave dane ostavljene same doma dok vlasnici/skrbnici odlaze na posao, dok druge više vole da ih se ne dira.

Neke druge karakteristike u ponašanju koje naše domaće mace dijele s ostalim mačjim rođacima su npr. sve mačke su jako čiste, love same (izuzetak su lavice), više vrsta mačaka prede (glasanje), i vole kutije :)

- Dosta ste pisali i pričali o emocijama životinja. Ljudi obično misle da se naši ljubimci (i mačke i psi i ptice i hrčci npr.) uglavnom vode instinktima i da su nam privržene jer im dajemo hranu, sklonište, njegu i zabavu. Ali, da li nas zaista vole?

U naučni svijet razgovor o emocijama kod životinja ulazi tek oko 2000. godine. Dakle, nemamo puno istraživanja o tome i s oprezom o tome govorimo. Generalno je važno znati da ako i kažemo da nas neko voli, njegovo shvatanje ljubavi nije isto kao naše – nezavisno od toga ima li taj neko dvije ili četiri noge, da li ima krzno ili perje (ovo uključuje i shvatanje ljubavi kod drugih ljudi).

Razlog što se sve manje govori o instinktima je što imamo sve više znanja i možemo bolje objasniti ponašanje životinja. Nagon znači da životinja mora nešto učiniti uvijek po istome obrascu. To je evolucijski opravdano samo ako se u okolini životinje nikada ništa ne mijenja.

U promjenjivoj okolini prednost je prilagoditi se, a to omogućuje učenje. Znači, ako životinja uči, ona će prema iskustvu promijeniti svoje emocije, time onda i svoje ponašanje.
Moje iskustvo s kućnim ljubimcima je da nas oni zaista vole. To sam vjerovala dok sam bila dijete i jako sam srećna da sada živim u vrijeme kada su emocije životinja „dozvoljena tema“ u stručnim krugovima.

- Da li se pripadnici iste vrste "prepoznaju" i da li preporučujete, na primjer, imanje više ljubimaca u odnosu na samo jednog?

Gotovo svi kućni ljubimci (izuzetak su neke vrste hrčaka, neke vrste riba i gmazovi) su društvene životinjske vrste. Za sve takve vrste tipično je da imaju period rane socijalizacije kada trebaju uz roditelje naučiti pripadnost svojoj vrsti, a zatim u kontaktu s drugima društvena pravila pristojnog ponašanja.

Ovo znači da će većina naših kućnih ljubimaca uživati u društvu pripadnika svoje vrste, nas ljudi i drugih vrsta kućnih ljubimaca ako su socijalizovani. U protivnom, ako su prerano odvojeni od roditelja ili uzgajani u izolaciji od čovjeka, tada neće uživati u društvu. Oni nikada neće biti sretni, ali istovremeno će se bojati drugih istovrsnika i ljudi.

Dva su vrlo tipična primjera neodgovarajuće socijalizacije s kojima se stalno susrećem, a to su prvo štenci i mačići koje se prerano odvoji iz legla, i drugi primjer su ručno hranjene papige. Primjere nesocijalizovanih pasa svi viđamo po ulicama kada ih vlasnici/skrbnici šetaju.

Kod papiga koje su ručno hranjene problem je što ne shvataju da su papige i jako se vežu za osobu koja ih hrani; kada dođu u pubertet (s 2-5 godina), počnu ljude smatrati svojim partnerima, odnose se prema njima kao prema papigama, pokazuju agresiju prema ostalim ljudima, i sl.

Rješenja su vrlo jednostavna: sve vrste kućnih ljubimaca trebaju odrasti uz roditelje svoje vrste, te istovremeno imati ugodna iskustva s ljudima. Za pse je najvažnija rana socijalizacija do četiri mjeseca starosti, i tada trebaju imati kratka ugodna iskustva sa psima različitog izgleda i ljudima različitog izgleda. Za mačke je najbolje udomiti odmah dvije iz istog legla.

Kuniće, zamorčiće i papige isto treba držati u paru. Dlakave kućne ljubimce je moguće kastrirati zato da ne bi imali neželjeno potomstvo.

- Koje su najčešće zablude na koje nailazite u radu s ljudima koji imaju "problematične" ljubimce, odnosno životinje koje na neki način ne ispunjavaju očekivanja vlasnika?

Prema mom iskustvu najveći problem je što se ljudi ne informišu prije nabavke ljubimca, i onda životinjama zamjeraju neka prirodna ponašanja. Na primjer, znamo da psi laju, papige krešte, a mačke moraju brusiti nokte. Na nama je da životinje učimo odgovarajućem ponašanju, i zato se danas preporučuje trening temeljen na pozitivnom podsicanju koji omogućuje bolju, jasniju komunikaciju vlasnika/skrbnika i ljubimca.

Na primjer, mačke učimo da koriste mačja stabla (mačkogrebalice), usmjerimo ih na mjesto gdje smiju brusiti nokte. Pse učimo da se bave igračkama zato da manje laju, i učimo ih da prekinu lajanje na signal/naredbu (neće nikada potpuno prestati, jer su oni psi).

Druga najveća greška koja dovodi do puno problema je što vlasnici/skrbnici ne rade aktivno na socijalizaciji (učenje društvenih pravila u zajednici) i habituaciji (navikavanje na naš ljudski okoliš, npr. zvukove, podloge, mirise) svojih kućnih ljubimaca. Životinje se ne rađaju s tim znanjem, nego ga trebaju steći. Naši psi moraju naučiti riječi kao što su „sjedi“, „dođi“ ili „ne“ – nemaju to u sebi dok ih ne naučimo.

Treća najveća zabluda je da životinje razmišljaju isto kao ljudi. Najbolji primjer za to su upravo emocije. Životinje imaju emocije, ali nemaju iste emocije kao mi ljudi, i nemaju sve emocije kao mi. Na primjer, psi imaju emocije kao djeca stara dvije i po godine, a to su radost, strah, ljutnja, gađenje i ljubav; oni nemaju emocije: prijezir, krivicu, ponos i stid.

- Možete li da prepoznate životinju koja je vlasnička, ali zlostavljana, odnosno da li postoje neki pokazatelji da se njihov vlasnik ne brine o njima adekvatno (mimo očitih, fizičkih povreda, na primjer)?

Na životinji se vidi ako je traumatizirana, no kod udomljenih životinja nije uvijek jasno da li je kriv vlasnik/skrbnik ili iskustva koja je životinja imala prije.

Istorijski, savjetnici za ponašanje životinja su bili psiholozi. Naime, psiholozi u nekim zemljama uče puno o životinjama, a neki mogu studirati istovremeno psihologiju i zoologiju.

Takvi psiholozi su uz terapiju ljudskih klijenata počeli pružati usluge i za životinje. Zbog toga većina onoga što se radi sa traumatiziovanim životinjama metodološki odgovara onome što se radi s traumatizovanim ljudima. Nažalost, životinje ne mogu direktno opisati svoju traumu, pa se prema njihovom govoru tijela može malo pomalo iščitavati što ih muči. Tu dobro dođe znanje biologa/zoologa i veterinara o ponašanju pojedine životinjske vrste. To uopšte nije jednostavno, jer će neke životinje skrivati bol i patnju, pa treba poznavati detalje specifične za vrstu.

- S obzirom da ste tokom svog školovanja i usavršavanja mnogo vremena proveli u razvijenim evropskim zemljama, možete li nam navesti neke najvažnije razlike u odnosu prema životinjama tamo i u Hrvatskoj, odnosno Balkanu?

Moj utisak je da u razvijenim evropskim zemljama nema više ljubitelja životinja nego kod nas u regiji. No, tamo se poštuje zakonodavstvo koje zabranjuje neke oblike okrutnosti prema životinjama, napuštanje ljubimca se više kažnjava, bolje se kontrolišu „sakupljači“ životinja (engl. animal hoarding), i sl. Zatim, bolji ekonomski standard znači da se i životinjama više pruža, npr. bolja hrana, redovne kontrole za zdravlje kod veterinara.

Mislim da se kod nas treba što prije uvesti edukacija djece o životinjama, po uzoru na takve razvijene evropske zemlje. Na taj način ćemo izgraditi nove odgovorne generacije vlasnika kućnih ljubimaca jer zakoni ničemu ne služe ako svako samo gleda kako da ga zaobiđe (a naš narod je u tome vješt).

Edukacija o prirodi omogućila bi i mudriji odnos prema prekrasnoj zdravoj prirodi na Balkanu. Naime, te iste bogate evropske zemlje sada ulažu punu o obnovu prirodnih resursa koje su njihove prethodne generacije uništile (npr. močvarna staništa, izumrle vrste velikih zvijeri).

Rekla bi da kod nas ne nedostaje ljubavi za životinje, ali nam treba mirno okuženje u kome je moguća edukacija, ekonomski napredak i razvoj koji neće štetiti prirodi.

- Kakvo je Vaše mišljenje o zoološkim vrtovima?

O zoološkim vrtovima se mogu reći dobre i loše stvari. U svakom slučaju, stari koncept zooloških vrtova kao kolekcija divljih životinja koje služe za razgledavanje i zabavu ljudima, stvar je prošlosti. Nažalost, takvih zooloških vrtova još ima i to je za svaku osudu!

Zoološki vrtovi, ili bolje reći zoološki parkovi, postali su utočišta za neke vrste životinja koje su izumrle u prirodi. To je tragedija našeg društva, jer se zbog uništavanja prirode neke životinjske vrste nemaju gdje vratiti. Pripadnici vrste koji sada žive u zoološkom vrtu sačuvaće genetski materijal vrste – o tome sada posebno brinu timovi naučnika u modernim zoološkim vrtovima. No, za neke životinje to neće biti dovoljno jer one u prirodi njeguju neke običaje (možemo ih nazvati kulturom) koji se ne mogu sačuvati u uslovima zatočeništva.

U modernim zoološkim vrtovima čuvari i zoolozi vode brigu o obogaćenju okoliša za životinje. To znači da im svakodnevno pružaju priliku da koriste svoja prirodna ponašanja, da životinjama ne bude dosadno, da koriste svoj um i tijelo. No, postoji diskusija da li možemo nekim posebno velikim i pametnim životinjama pružiti dovoljno. Na primjer, postoji li dovoljno veliki zoološki vrt za slonove, ili kako se osjećaju čovjekoliki majmuni kada im razni ljudi prilaze do staništa (kako čitaju naš govor tijela, da li im smrdimo), ili što se događa s delfinima u bazenima (kako njihovo glasanje odjekuje od ivica bazena)?

Početak rješavanja problema bio bi da se posjetioci zooloških vrtova počnu drugačije ponašati, npr. da prihvate da u velikoj nastambi punoj biljaka možda neće vidjeti tigra jer se on sakrio, da ne zadirkuju čovjekolike majmune, da djecu ne uče da je zabavno držati životinje zatvorene… Konačno rješenje bi bilo da ne uništavamo prirodu, pa da sve te životinje mogu nazad u svoje šume, na svoje livade i pustinje, u jezera, rijeke, mora i okeane. Mislim da to naša generacija neće doživjeti.

- I na kraju, za ljude koji žele ljubimca, ali se brinu da će im to biti prevelika odgovornost, šta je najvažnije da znaju prije udomljavanja?

Svakako bi preporučila da se svako prije udomljavanja dobro informiše o potrebama pojedine vrste i/ili pasmine životinje koju želi udomiti. Jako je važno kod udomljavanja ne birati životinju po ljepoti, nego uzeti onu koja vam odgovara prema osobinama. Na primjer, ako neko više voli biti kod kuće, trebao bi uzeti mačku ili kunića. Za one koji vole kraće šetnje, bolji su stariji psi. Mladi energični psi su samo za one koji svaki dan idu na trčanje u prirodu.

Uvijek naglašavam potencijalnim vlasnicima/skrbnicima da ne nabavljaju inteligentne životinje. Ljudi su fascinirani velikim papigama i pasminama pasa koje su poznate po inteligenciji. No, inteligentne životinje zahtijevaju puno rada, pažnje, obogaćeni okoliš… jer njihovu inteligenciju treba zadovoljiti; u protivnom postaće agresivni, destruktivni ili anksiozni. Ako imate posao i porodicu, nećete se moći dovoljno baviti s takvom životinjom! Uzmite neku manje zahtjevnu.

Osim toga, kod nabavke životinje vodite brigu da imate dovoljno novaca za plaćanje odgovarajuće hrane i veterinara. Ako nemate takve mogućnosti, radije pomažite u nekom skloništu, povremeno dajte donaciju nekom udruženju, pomozite u udomljavanju dijeljenjem postova na društvenim mrežama i u edukaciji ljudi.

Imati kućnog ljubimca je velika odgovornost, a ako imate djecu tada im svojim ponašanjem dajete primjer kako se ponašati prema slabijem. Ako nabavite kućnog ljubimca, zanemarujete ga ili odbacite, naštetićete i životinji i djeci. Dobro promislite da li je ili koji je kućni ljubimac za vas!

Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.