Ukoliko vas put nanese u Loznicu, grad u mačvanskom okrugu u zapadnoj Srbiji, nezaobilazno je selo Tršić, rodno mjesto reformatora srpskog jezika i pisma Vuka Stefanovića Karadžića (1787 - 1864).
Nalazi se na oko sedam kilometara od grada, a riječ je mjestašcetu koje izgledom podsjeća na bilo koje etno selo, a suštinski je jedan veliki muzej na otvorenom, kroz koji protiče rječica Žeravija.
"Ja sam se u Srbiji rodio i uzrastao i zato mi se čini da na svijetu nema ljepše zemlje od Srbije, niti ljepšeg mjesta od Tršića",stoji na ulazu u dvorište Vukove kuće, koja je izdvojena kao posebna cjelina.
Kustos u Tršiću Miroslav Terzić pojasnio je da je Vukova kuća ustvari replika originalne i da je podignuta 1933. godine.
"Vukov sin je rasprodao kompletno imanje, koje su kupile komšije, pa je vremenom sve promijenilo izgled i nestalo, osim ognjišta. Kod nas postoji vjerovanje da se u nečije ognjište ne dira, pa je ostalo jedino što je istinski autentično", rekao je Terzić.
U kući i okućnici, koje su za današnje seoske prilike izuzetno skromne, izdvaja se otvorena knjiga ispod prozora, gusle, krst i krevet, a u kuhinji pored ognjišta i mali sto sa stolicama, koji podsjećaju na turske sofre.
Takođe, u Tršiću se nalaze Muzej jezika i pisma, galerija, gostinska kuća, kaligrafska radionica, kuća pisaca, crkva brvnara Svetog Arhangela Mihaila sa posebnim zvonikom, vajati sa starim zanatima i Muzej Vukovih sabora, na kojem se može lijepo vidjeti interesantna i burna istorija ovog kraja.
Istaknuto je mnogo zanimljivih uveličanih fotografija, a ono što upada u oči je jedan vojnik sa kokardom iz sabora tokom Drugog svjetskog rata, a nakon njegovog završetka, fotografija sa pozivom na poetske večeri posvećene Josipu Brozu Titu, doživotnom predsjedniku Jugoslavije.
Šetajući kroz selo s obje strane na drvenim podlogama napisani su i brojni Vukovi citati, koji su važni i danas: "Brat je bio, koje vjere bio", "Blago onom ko zna da ne zna, a hoće da zna" ili "Zlo činiti, a dobru se nadati, nije moguće"...
Pet kilometara od Vukove kuće puteljkom kroz listopadnu šumu, nalazi se i manastir Tronoša, koji na žalost nismo obišli zbog obaveza na "Svesrpskom kupu" u rukometu, ali smo u razgovoru sa kustosom Terzićem saznali da je u pitanju zadužbina kralja Stefana Dragutina (1251 -1316), čija supruga Katarina (Katalina, ugarska princeza) je osnovala manastir.
"Ispred njega smještena je i kapela Svetog Pantelejmona sa česmom 'devet Jugovića', koja je izgrađena u čast junaka iz kosovskog boja. Prema legendi, Jugovići su svratili na izvor i napili se vode na putu za Kosovo", dodao je Terzić.
Interesantno, za ovo podneblje se vezuje i jedna vrlo zanimljiva tradicija pravljenja ratarskih svijeća, koje su visoke 1.5 metar i teške po 50-ak kilograma. Na početku vaskršnjeg posta, pravoslavni vjernici skupljaju priloge kako bi se kupio čisti vosak za svijeće, koje se potom izliju, a na Veliki četvrtak donesu kod "Jugovića česme" u Tronoši i zapale kako bi bila rodna godina.
"One se nikad ne ugase", zaključio je kustos u Tršiću.