Piše: Aleksandra Savić, predsjednica Udruženja lektora Republike Srpske
Priča o princezi Banjaluci objavljena je 22. aprila 2021. godine kao poklon Poljaka njihovoj drugoj domovini, kako zovu Bosnu i Hercegovinu.
Bajka čija je glavna junakinja Banjaluka dobila ime po našem gradu odvela nas je u Poljsku, gdje su nam domaćini bili profesorica Gordana Đurđev-Malkjevič i naše katedre na univerzitetima u Vroclavu, Krakovu i Katovicama.
Iako sam u posljednje tri godine prilično upoznala poljsku kulturu, istoriju i jezik, bila sam ugodno iznenađena kada sam u ovoj zemlji naišla na izuzetno aktivnu i posvećenu zajednicu koja baštini identitet ovih krajeva, a u tu grupu spadaju naši ljudi koji godinama žive i rade u Poljskoj, studenti i profesori srpskohrvatskog (i srpskog i hrvatskog) jezika i književnosti, Poljaci reemigranti i njihovi potomci.
Već prvog dana put nas je odveo u Boleslavljec, gradić nedaleko od Vroclava, gdje su nas lokalni stanovnici dočekali ni manje ni više nego sa posluženom pitom sirnicom i to potpuno istom kao što je mi jedemo i pravimo. Pošto sam bila jedina u društvu koja još nije znala o čemu se radi, isprva sam mislila da je u pitanju gest dobrodošlice, ali ubrzo su moji domaćini i kolege počeli da pričaju čudesnu priču o Bosni i Hercegovini u Poljskoj.
Danijel Kovč, predsjednik Udruženja Poljaka Banja Luka kaže da je upravo posjetivši ovaj grad prvi put otkrio svoje poljsko porijeklo. Došao je u Poljsku prije nekoliko godina sa folklorom i kad su domaćini čuli njegovo prezime i primijetili neobičnu sličnost sa jednim od stanovnika, Danijel je saznao da je nakon Drugog svjetskog rata čitava njegova porodica, osim djeda, odselila u Poljsku.
Naš vodič, profesorica Gordana Đurđev-Malkjevič ispričala nam je da se većina bosanskohercegovačkih kolonija nastanila upravo u Boleslavljecu kad su 1946. napustili Jugoslaviju. Legenda kaže da su Poljaci izabrali upravo ovaj grad jer ih je najviše podsjetio na naše krajeve. Osim toga, zaštitnica grada Marija de Matijas, čiji je red postojao u Banjaluci prije Drugog svjetskog rata, „donesena“ je iz Bosne i Hercegovine i danas je simbol koji čuva dvije tradicije.
Početak priče seže u davni 19. vijek, kada je Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu pripala Austrougarskoj. U to vrijeme država je podsticala naseljavanje Poljaka i drugih naroda na novookupiranoj teritoriji. Poljaci su više od pola vijeka proveli u našoj zemlji, za to vrijeme uživajući prilične privilegije, bili su administrativni radnici, pravnici, ljekari i predstavljali su napredniji dio društva.
Tokom boravka u Bosni i Hercegovini sačuvali su većinu svojih običaja ali su prihvatali i nove, lokalne, a čak su imali i svoj partizanski odred čiji je znak bio poljska zastava sa petokrakom.
Upravo zahvaljujući ovom miješanju dviju tradicija, priča se ne završava povratkom Poljaka u domovinu, nego upravo u tom trenutku nastaje jedna sasvim specifična zajednica koju čine doseljenici koji kroz generacije (a evo uskoro će proći vijek od njihovog povratka) čuvaju svoje bosanskohercegovačko porijeklo, tradiciju, običaje, jezik i njeguju bliske kulturne i ekonomske veze ne samo sa poljskom nacionalnom manjinom u Bosni i Hercegovini već i sa cijelom Republikom Srpskom i Bosnom i Hercegovinom.
Tako u srcu Poljske žive stanovnici koji govore naš jezik, peku pite, pečenice i čorbe po receptima naših (i svojih) baka, imaju Festival južnoslovenske kulture, Balkansku feštu, Praznik pite, obilježavaju žetvu, nose naše tradicionalne nošnje i pjevaju naše pjesme. Danijel Kovč, sada u stalnom kontaktu sa svojom porodicom, ističe kako ni on isprva nije očekivao da će u Poljskoj naići na bosanskohercegovačku dijasporu.
U Poljsku je te 1946. godine pristiglo oko 18.000 Poljaka a jedina kolonija koja je ostala u Bosni i Hercegovini je Ćelinovac kod Gradiške, dugogodišnji domaćin tradicionalne Pirogijade čija netaknuta i očuvana okolina oko crkve Sv. Mihovila, zahvaljujući Mariji Buganik i njenoj porodici, čuva uspomenu na poljsku zajednicu u ovom kraju.
Više o "našima" u Poljskoj saznajte na sajtu eemigrancizbosni.pl
Doseljenici su sa sobom u Poljsku ponijeli novousvojene običaje i jezik, alate, fotografije, dokumente i uspomene na koje su ponosni i nakon toliko godina i koje su prenijeli na svoje potomke koji preko raznih kulturno-umjetničkih društava čuvaju uspomenu na Bosnu i Hercegovinu.
Nedaleko od grada postojao je i hotel Prnjavor a jedan od stanovnika Boleslavljeca Juzef Herbut, koga svi zovu Jozo (po našem), napisao je i himnu Prnjavoru. Nakon nekoliko dana boravka u Poljskoj, stiče se utisak da ovi ljudi našu zemlju izuzetno poštuju i vole, za njih je ona i dalje šumovita, bajkovita i daleka domovina, pa i nije čudo što su Priču o princezi Banjaluci preimenovali u Povratak princeze Banjaluke u domovinu.
(MONDO)