“Kada bi me pitali koji mi je omiljeni grad u Turskoj, bez dvoumljenja bih odgovorio - Čanakale (Canakkale)”, kazao je na početku puta Monda kroz regiju Sjevernog Egeja u Turskoj, turistički vodič Bariš Toktaš (Barış Toktaş).
Dok smo prelazili najduži viseći most na svijetu koji vodi ka Čanakaleu, a koji je otvoren 18. marta prošle godine na godišnjicu velike bitke iz Prvog svjetskog rata, Bariš je nastavio…
"Dva su razloga. Sa jedne strane kulturno i istorijsko bogatstvo, a sa druge divni ljudi. Tri puta sam ovdje gubio novčanik i sva tri puta mi je vraćen", istakao je Bariš.
Ekipa Monda se uvjerila u arheološko, kulturnu, istorijsko, ali i gastronomsko bogatstvo ove regije.
Troja
Posjetu smo započeli iz centra gradaČanakale, gdje kolosalni Trojanski konj, koji je korišten kao maketa u holivudskom filmu Troja, pozdravlja turiste iz cijelog svijeta. U vrijeme naše posjete, sredinom oktobra, turistička sezona je bila na izmaku, pa smo imali priliku da šetamo živopisnim ulicama bez nesnosne vreve i žamora turista.
Doduše, zbog toga smo ostali uskraćeni da u potpunosti doživimo sadržaje iz "ulice zabave" čije centralno mjesto zauzima Sahat kula - mjesto susreta i fotografisanja, dok su okolo brojne radnje, pabovi i ugostiteljski objekti. Ipak, sve je nadomjestio autentičan pogled na luku i gastronomski užitak u lokalnom restoranu, koji su nam preporučili kao najbolji u gradu.
Istorijski i kulturološki vrhunac ovog putovanja bila je posjeta Drevnom gradu Troji, Muzeju Troje, kao i Zevsovom oltaru.
Ostaci Troje, najpoznatijeg grada iz grčke mitologije, u svakom dijelu i svakom kamenu svjedoče o antičkoj istoriji, kulturi, graditeljstvu i umjetnosti tog perioda, ali i o ljubavi i viteštvu. Troja je više puta rušena i ponovo građena, te se na ovom mjestu nalazi devet nivoa naselja, a jednako je zanimljiva arheolozima kao i turistima.
O grandiozonosti ovih spomenika, bogatstvu i tajanstvenosti onoga što u sebi nose, najbolje svjedoči natpis na ulazu u Muzej Troje: "Zabilježite u svoje sjećanje vjetar ovog kraja, zemlju, nebo, more, masline i kamenje. Čim krenete niz rampu, srušeni bastioni i plodno tlo biće ostavljeni iza vas. Rampa će vas odvesti iz poznatog u tajanstveni svijet priče o Troji koja čeka na otkriće. Ovdje ćete početi shvatati ljude koji su prošli kroz Troju i one koji su naslijedili ovu zemlju. Dobrodošli u našu zemlju…"
Impresivan muzej izgrađen je 2018. godine i u njemu se nalazi oko 2.000 artefakata, a dobitnik je brojnih evropskih nagrada.
"Ovaj muzej nije samo izložba eksponata i ostataka Troje nego i umjetnosti", podvukli su nam u muzeju.
Priča o Troji se tu ne završava. U blizini šarmantnog turskog sela Adatepe posjetili smo Zevsov oltar. Smješten je na visokom brdu sa fascinantnim pogledom na more i zaliv Edremit. U Homerovom epu Ilijada, pominje se da je na tom mjestu boravio Zevs, Bob bogova, odakle je posmatrao Trojanski rat.
Idamera
Zanimljivosti ovog dijela Turske upoznavali smo na svakom ćošku, a dubok utisak ostavili su ne samo kulturni i istorijski monumenti, nego i obični ljudi, lokalci i posjete selima.
Na Idamera farmi upoznali smo Austrijanku Gudrun Wagner koja se nakon studija u Beču udala za kolegu iz studijskih dana, Turčina Ferita Uzunoglua. Na porodičnoj farmi uzgajaju i prave sve, od voća, povrća, preko začinskog bilja, do mliječnih proizvoda, a glavni produkt im je sir.
Interesantno je da sve rade sami, nemaju personal, a povremeno im u radovima pomažu volonteri.
“U Turskoj su farmeri obično veliki proizvođači .Gazda je samo gazda i drugi rade za njega. Ovdje smo samo ja, moja žena, i volonteri uglavnom iz Turske”, ispričao je Uzunoglu.
Istakao je važnost organske prozivodnje, te podvukao da su više usmjereni na kvalitet nego kvantitet.
Ajkvalik i Džunda
Novinarsko-turističku turu smo završili obilaskom grada Ajvalik, te posjetom ostrvu Džunda (Cunda), a rekli su nam da smo došli u najbolje vrijeme, jer je prošlo ljeto i nije nesnosna gužva od turista.
U ovim mjestima se vizuelno, na prvi pogled, mogu uočiti specifični načini gradnje, karakteristični za grčki stil. Kuće su od kamena roze boje, takozvanog “galik” kamena, a specifično je da je u takvim objektima ljeti hladno, a zimi toplo.
Poseban utisak ostavlja šarolikost ulica, lokala i izloga u Džundi, gdje smo obišli i Muzej Rahmi Koča, jednog od najbogatijih Turaka, a koji je otvoren u objektu koji je nekada bila pravoslavna crkva Svetog Nikole.
“Godinama se u njoj nije nalazilo ništa i objekat je počeo da propada. Onda ju je 2000. godine kupio Rahmi Koč i restaurirao, te pretvorio u muzej, gdje većina predmeta potiče iz njegove lične kolekcije, a po izložbenim primjercima može se zaključiti da je veliki ljubitelj automobila. Na zidovima je specifična ikonografija, koja je svojevremeno bila zabranjena, pa su sveci oslikani bez očiju. Sveci drže bibliju i tri prsta, kao znak svetog trojstva”, ispričali su nam prilikom posjete.
U Džundi živi oko 6.000 hiljada stanovnika van sezone, a u sezoni tu boravi oko 20.000 ljudi. Domaćini kažu da niko ne napusti ostrvo, a da ne proba njihov “hajlajt” – sladoled, pa ni mi nismo bili izuzetak.
(MONDO)