"U zemlji koja više ne postoji bujala je elektropop scena kakva nije viđena u Istočnoj Evropi i koja se danas vraća u velikom stilu – na Jutjubu"
"Veseljaci sa zvonastim pantalonama obučeni u šljašteće košulje plešu cijelu noć: Bili su ovo poznati prizori u prestonicama dobrog provoda širom svijeta oko 1970. Ali, na brutalističkom Novom Beogradu to je bilo potpuno novo iskustvo; u podrumu jedne sportske hale rođena je prva diskoteka u socijalističkoj Jugoslaviji". Ovim riječima britanski "Gardijan" započinje opsežnu priču o raskošnoj pop sceni SFRJ.
Prije građanskog rata, jugoslovenski muzičari prkosili su ograničenjima tehnologije kako bi napravili vrhunski elektro-pop u očiglednoj socijalističkoj utopiji, piše "Gardijan".
Zemlja koja više ne postoji, prije rata je bila uspješan socijalistički eksperiment, sa otvorenim društvom i živahnim kulturnim životom. Jugoslovenski disko, post-pank i elektronska muzika bujali su 70-ih i 80-ih, da bi zatim pali u zaborav sve donedavno.
Taj zvuk sada se preselio na Jutjub zahvaljujući izdavaču Discom, gdje kanali prepuni „Yugo“ zvukova dobijaju stotine hiljada pregleda. Ova muzika je čak stigla i do poznatog repera Kendrika Lamara, kada je producent 9th Vonder semplovao pjesmu "Ostavi trag" iz jugoslovenske supergrupe Septembar iz 1976. za pjesmu "Duckvorth".
Sve je počelo još u onoj novobeogradskoj sportskoj dvorani. Promoter i DJ Boban Petrović otvorio je klub 1967. godine i bio je jedan od prvih koji je donio fank, bugi i disko masama bivše zemlje.
"To nije bilo samo mjesto za ples – tamo se stvarao i ukus za muziku i modu", kaže on.
"Pokušavao sam da prepišem atmosferu sa mojih rođendana i zabava mojih prijatelja – čak sam se odlučio za namještaj sličan mojoj dnevnoj sobi".
Talas bendova kao što su Haustor i Boa iz Zagreba, Električni Orgazam i Idoli iz Beograda i Videoseks iz Ljubljane stekao je određenu popularnost u međunarodnoj muzičkoj štampi poput "Melodi Mejkera" i NME-a. Elektronska muzika je u početku bila "totalni andergraund", a umjetnici su tražili nove mogućnosti kako da se izraze. Nedostatak opreme – postojao je samo jedan Roland TR-808 u Beogradu – natjerao je muzičare da budu kreativni.
Ova kultna ritam mašina ranog hip-hopa, elektro i hausa-pripadala je dvojici pionira elektronike u Beogradu. Oprema je bila skupa i teško je bilo doći do nje, ali grad je upoznao elektroniku preko Zorana Vračevića i Zorana Jevtića, prijatelja od 14. godine čiji su se muzički životi potpuno promijenili kada su prvi put čuli Depeche Mode i Soft Sell.
"Čim smo čuli elektroniku koja dolazi iz Velike Britanije, pomislio sam: moram da zaboravim prave bubnjeve", kaže Vračević.
"Dobio sam ritam mašinu, zatim stari šesterougaoni ‚simens‘ komplet, prvi na Balkanu. Odjednom je to bio potpuno novi svijet".
Ubrzo su osnovali Data, elektronski duo inspirisan japanskom grupom Yellow Magic Orchestra, a kasnije su okupili Šizike u stilu Bananarama i Master Scratch Band, prvu jugoslovensku elektro/hip-hop grupu. Krug muzičara bio je mali; oko 50 ljudi, koji svi međusobno posjećuju nastupe.
"Bilo je sumanuto, bilo je nevjerovatno. U cijelom tom pristupu ‚uradi sam‘ kreativnost je postojala zato što vas je navela da razmišljate potpuno drugačije", kaže Jevtić.
Tiraž Data EP-a u 5.000 primjeraka brzo je rasprodat. Hvatajući vjetar ovog domaćeg zvuka, ljudi su se provodili po beogradskim klubovima, a na vrhuncima od 1981. do 1985. godine, Vračević i Jevtić prisustvovali su na tri do četiri svirke nedjeljno kako bi gledali druge izvođače, ali imali su i svoje nastupe.
Njihove numere su pokupili lokalni radio di džejevi; časopis je sproveo konkurs za jednu od njihovih emisija, primivši desetine hiljada radova. Počeli su da prave TV priloge kao odgovor Jugoslavije na britanski Top of the Pops. Da se jedno od njihovih "nabavljanje ploča" putovanja u London nije pretvorilo u višedecenijski boravak, možda bi bili jako popularni u bivšoj zemlji, pita se Jevtić. Umjesto toga, Vračević je počeo da živi od remiksa za velike etikete, dok je Jevtić postao grafički dizajner i ilustrator.
Bend Milča Mančevskog
U međuvremenu, u Skoplju, u Makedoniji, još jedna od nekoliko ritam mašina u Jugoslaviji bila je u vlasništvu Kirila Džajkovskog, koji je sa pjevačicom Anom Kostovskom, tekstopiscem Milčom Mančevskim (danas poznatim svjetskim rediteljem) i Ljubomirom Stojsavljevićem na basu formirao Bastion.
Još u srednjoj školi i uz pomoć svojih roditelja, Džajkovski, koji je danas poznati elektronski kompozitor koji živi u Skoplju poslije izvjesnog vremena u Australiji, nabavio je jedan sintisajzer, jednu ritam mašinu i jedan kasetofon sa četiri trake.
"To je sve s čime sam morao da radim", kaže on. "Ali hej, pogodite šta: bili su to klasični komadi opreme-imao sam ritam mašinu i sintisajzer Jupiter- 4 Roland. Nisam imao sekvence, pa se sve snimalo uživo na kaseti."
"Ljudi su zbunjeni – Jugoslavija nikada nije bila dio Istočnog bloka", nastavlja on. "Kreativno, bio je to zaista lijep period. U mom sjećanju, to ne kvari politika ili bilo šta slično."
Tito se odvojio od Staljina 1948. godine, a 1950-ih godina Jugoslavija je promovisala turizam, što je dovelo do politike otvorenih vrata atipične za socijalističke zemlje. Sa njom je uslijedila i kulturna razmjena, gdje se uticaj zapadne muzike sve jače osećao.
Za razliku od SSSR-ovog često restriktivnog pristupa kulturi, vlasti u Jugoslaviji uglavnom su ostavljale svoje muzičare na miru. Kada je došlo do cenzure, bilo je suptilnije, kaže Boban Petrović, koji se prisjeća – poslije komentara u kome je vlada izazvala zagađenje – da su njegove pjesme misteriozno ispale sa radija.
Ali bilo je ideoloških prepreka. "Jugoslovenski Žan Mišel Žar", Miha Kralj, borio se da objavi svoju prvu samostalnu ploču "Andromeda" – hit iznenađenje 1980, zbog njenih navodno vjerskih tema, sve dok slovenački folk kompozitor Vilko Ovsenik nije preporučio ploču izdavačkoj kući RTB-Beograd.
"Veze su bile sve", rekao je Kralj, koji nastavlja da komponuje i planira da sljedeće godine ponovo izda "Andromedu" zajedno sa novom pločom.
"Odmah nakon sticanja nezavisnosti, plesni podijumi uz more u Hrvatskoj su i dalje bili zatvoreni", kaže slovenački muzičar Miha Kralj. "Mnogim bendovima i pjevačima koji su radili na terasama i u klubovima bilo je teško."
On kaže da je nakon desetodnevnog rata za nezavisnost Slovenije 1991. većina mjesta takođe izbegavala sviranje jugoslovenske balkanske muzike, i da se kulturna nostalgija formirala tek kasnije, kako su godine prolazile.
Kao i sadašnje ponovno otkriće popa iz doba Jugoslavije, postoje i lijepa sećanja na staru ujedinjenu državu u cjelini, koja je, prema riječima muzičara, živjela svoj moto mira, bratstva i jedinstva. Petrović kaže da je životni standard bio toliko dobar, da bi rekao američkim prijateljima da se kalifornijski način života koji uzdižu Beach Boys može lakše pronaći u Jugoslaviji.
Jevtić dodaje: "Mama mi je bila iz Hrvatske, tata iz Srbije, ali to nikada nismo identifikovali. Prilično je teško za sve nas koji smo odrasli u Jugoslaviji da se zaista osjećamo slobodnima i da sada znamo da ona ne postoji. Imamo nostalgiju za čitavom stvari, a posebo za muzikom".
(MONDO/serbiantimes)