Recenzija serije "Kuća zmaja": Nismo očekivali ništa, a dobili smo sve

Prethodna dva mjeseca su nam donijela možda i dve najisčekivanije serije ove godine - The Lord of the Rings: The Rings of Power i House of the Dragon. Recenziju serije smještene u Tolkinov univerzum smo objavili prošle nedjelje, a sada je došlo vrijeme na Kuću zmaja.

Očekivanja koja su gledaoci imali prije premijere najskuplje serije svih vremena su bila potpuno suprotna od onoga što su mnogi očekivali od serije rađene po knjigama Džordža R. R. Martina, pogotovo nakon finalne sezone Igre prijestola - Amazon-u je za uspijeh bilo potrebno samo da se drži priče koja je pola vijeka osvajala čitaoce, dok se činilo da HBO zbog apatije gledalaca pred sobom ima nemoguć zadatak, bez obzira na izvorni materijal.

Nadamo se da nam nećete zamjeriti, ali upravo je poznavanje izvornog materijala nešto po čemu se ova recenzija razlikuje od prethodne. Iako smo bili potpuno kompetentni da ocjenjujemo Prstenove moći, Martinove knjige nismo čitali, pa u ovom tekstu nećemo moći da damo tu dodatnu dimenziju, jer ne znamo da li je išta izmenjeno u odnosu na Vatru i krv. Naše shvatanje serije Kuća zmaja se isključivo bazira na onome što smo mogli vidjeti na ekranu, a odmah vam možemo reći da je bilo izuzetno teško skinuti pogled sa istog.

"Nisam očekivao ništa, a opet sam razočaran", poznata fraza iz serije Malkolm u sredini, ovde apsolutno nije primjenjiva. Zaista nismo očekivali ništa, ali dobili smo pravo malo remek djelo i podsjetnik zašto smo se prvi put zaljubili u Igru prijestola - drama, intrige, spletke, ambicije, politika, ubistva, šokantne scene, zapleti i raspleti - i zašto su prve četiri sezone te serije predstavljale vrhunac ovog serijala. U nastavku pročitajte kako smo videli seriju Kuća zmaja.

Glumci i likovi

Promjene nikada nisu lake. Prva epizoda serije je ostavila isti utisak kao kada prođete pored kuće u kojoj ste proveli djetinjstvo, ali u njoj sada žive neki potpuni neznanci. Naravno, u ovom slučaju smo imali priliku da gledamo prethodne stanare, ali razumjete šta hoćemo da kažemo. Ipak, kako se radnja odvijala, zaboravilo se na ono što je bilo prije (posle), a mi smo iz svega izašli sa zaključkom da je odabir glumačke postave bio pun pogodak.

Ne postoji glumac u seriji koji nije na maestralan način iznio svog lika, a ovdje ubrajamo i djecu, pa mirne duše možemo reći da apsolutno nemamo zamjerku na kvalitet glume - od Mili Alkok (mlada Renira) do Toma Glina-Kardija (Egon II), videli smo performans vrijedan svih pohvala koje stižu na njihov račun. Ipak, čak i među ovako talentovanom postavom, neki glumci su se posebno istakli svojim performansom.

Metju Nidam je fantastično predstavio Larisa i ni na trenutak nismo izgubili osjećaj da na ekranu gledamo jednog vrlo sposobnog pokvarenjaka i spletkaroša. Slično je i sa Risom Ivansom, koji nam je predstavio beskrajno ambicioznog Otoa Hajtauera, a o performansu Padija Konsadina kao Vizerisa Targarjena uopšte ne treba raspravljati.

Ipak, jedan lik, odnosno jedan glumac, se apsolutno izdvaja od svih ostalih. Zbog starenja likova i novih glumaca nismo imali previše vremena da ga gledamo, ali Evan Mičel je "pokidao" u ulozi Emonda. Naravno, velike zasluge idu piscu i produkciji na tome kako je zamišljen lik, ali Mičelu odajemo posebno priznanje na tome kako je iznio tu ulogu. Svaki sekund koji je proveo na ekran je zavredeo našu punu pažnju i prosto nam je nevjerovatno koliko neki lik može djelovati nepredvidivo i opasno. Alal vera!

Naravno, ne treba zaboraviti ni Meta Smita u ulozi Dejmona, kraljevog mlađeg brata i vrlo kompleksnog lika, ali gore navedeni glumci su se posebno istakli u našim očima, pogotovo jer ono najbolje od Dejmona tek očekujemo da vidimo u drugoj sezoni.

U vrijeme kada nam djeluje da tvorci serija i filmova sve više gube sposobnost stvaranja uvjerljivih i upečatljivih likova, serija House of the Dragon je zaista pravo osvježenje.

Priča

Radnja Kuće zmaja se odvija 100 godina nakon Egonovog osvajačkog pohoda na Vesteros, odnosno 200 godina prije dešavanja u originalnoj seriji. Nova serija počinje savjetom u Harenholu, na kom se odlučivalo ko će nasljediti kralja Džeherisa. Uprkos tome što je Renis ćerka kraljevog prvorođenog sina, među vlastelom je vladalo snažno uvjerenje da žena ne treba da bude na čelu kraljevstva, pa je kruna dodjeljena Vizerisu, sinu kraljevog drugorođenog sina.

Početak je jasno stavio do znanja da će ova odluka, kao i ubjeđenja koja vladaju, biti motiv koji će se prožimati kroz cijelu prvu sezonu, a posebno će doći do izražaja kada Vizeris imenuje svoju ćerku Reniru za nasljednicu trona, na nezadovoljstvo mnogih.

Iako se serija najviše fokusira na Reniru, koju smo u nekim momentima voljeli, a u nekim mrzjeli, zaista se divimo kako su tvorci učinili da razumjemo obe strane i shvatimo njihovu motivaciju i ambicije. Od prvog do posljednjeg momenta, igra prijestola nije prestajala.

Naravno, tu su i zmajevi, ali nam je bilo posebno drago što nisu previše isticani u prvoj sezoni, već se priča najviše oslanjala na same likove, na spletke, svađe i tenziju, kao i na razne kalkulacije i posljedice koje svaki povučen potez može da donese.

Upravo su likovi i njihovi postupci ono što je ljude privuklo univerzumu Džordža R. R. Martina, pa smatramo da bi bili zadovoljni i da se radnja cijele serije odigravala samo u jednoj prostoriji - ali nije, sve je bilo ogromno, svet je bio živ, prizori spektakularni, a to je učinilo da Kuća zmaja uspješno stoji na svojim nogama.

Naše mišljenje, sa kojim mislimo da se većina neće složiti, jeste da su vremenski skokovi odrađeni fenomenalno i da ne bi promjenili ama baš ništa po tom pitanju. Dati su nam krucijalni momenti koji su uticati na dalji razvoj likova, pa je vremenski skok samo amplifikovao taj razvoj i posljedice tih momenata. Najbolji primjer toga je možda i dječja tuča zbog koje je Emond ostao bez oka, zbog koje je došao do svog zmaja i zbog koje je nastao razdor u porodici Targarjen, a kasnije je toliko uticala na Emondov razvoj, da su upravo posljedice te tuče dovele do odluka koje će započeti rat između Crnih i Zelenih.

Efekti i muzika

Teško šta ima da se zamjeri seriji kada su efekti u pitanju. Svijet je izgledao odlično, lokacije su izgledale izvanredno, zmajevi su izgledali fantastično - sve pohvale umjetnicima koji su radili na seriji. Ipak, pretpostavljamo da već znate koja je naša najveća zamjerka - naravno, mrak.

Neka se tvorci serije ljute koliko hoće na gledaoce, ali većina jednostavno ne posjeduje ekran koji će vjerno prikazati seriju na isti način na koji su je oni vidjeli tokom montaže. Monitori koje oni koriste su profesionalna oprema koja ne prikazuje verno ono što će krajnji korisnik vidjeti. Zbog tamnih scena smo prije početka svake epizode morali da podešavamo Gamma vrijednost kako bi uspjeli da vidimo šta se dešava i smatramo da zaista nema potrebe da se gledaocima podrazumjevano distribuira ovakav sadržaj, pogotovo nakon "one" epizode Igre prestola. HBO je morao da omogući poseban režim za one koji posjeduju kvalitetnije televizore i monitore, a ostalima je trebalo pustiti "razvodnjen" prikaz, što bi eliminisalo sve žalbe.

Kada je muzika u pitanju, možemo samo reći da je bila savršeno adekvatna. Vjerno je predstavljala dešavanja na ekranu i doprinosila cjelokupnoj atmosferi. Ne možemo reći da smo oduševljeni, ali takođe ne možemo reći da smo razočarani. Jedan solidan aspekt serije i ništa više od toga.

Da li je Kuća zmaja spasila serijal?

Ukoliko posmatramo raspoloženje gledalaca nakon finalnih sezona Igre prestola, onda moramo zaključiti da je serija prevazišla sva očekivanja. Vratila nas je u Vesteros, a i sama se vratila svojim korjenima. Možda će neki od vas smatrati da pretjerujemo kada kažemo ovo, ali po nekim aspektima je čak bila bolja od originalne serije - Igra prestola je morala da nas stalno vodi širom Vesterosa, dok se Kuća zmaja fokusirala na jednu porodicu.

Kada neka serija, poput Igre prestola, godinama predstavlja vrhunac televizije, potpuno je razumljivo da fanovima teško padne nagli pad kvaliteta i esencije. HBO je imao vraški težak posao, ali smatramo da je u potpunosti uspio u svojoj namjeri, što se vidi u ostvarenim rezultatima, zbog čega nam je sada najveća zamjerka to što ćemo morati da čekamo do 2024. godine na drugu sezonu. Kao što smo već rekli - nismo očekivali niša, a dobili smo sve.

(Mondo)