Proslavljeni režiser nas je napustio, ovako je govorio o svom životu i djelima.
Napustio nas je veliki režiser i scenarista Goran Paskaljević.
Već kao sedamnaestogodišnjak znao je da će film biti njegova sudbina. Diplomirao je režiju na čuvenoj filmskoj akademiji FAMU u Pragu. Svojevremeno je rekao da je odrastao u Nišu, kod bake i dede, i da je tek po dolasku u Beograd osjetio ljubav prema filmu.
"Rođen sam u Beogradu 1947, ali su se moji roditelji rano razveli, pa sam odrastao u Nišu kod babe i dede. Srećan sam što sam djetinjstvo proveo sa njima. U Nišu je život zaista pulsirao, dok je u prijestonici sve više bilo "u rukavicama". Sa 16 godina dolazim u Beograd, jer se baba razboljela od žutice. Majka je još ranije insistirala da dođem u prijestonicu, ali nisam želio i sa 16 godina sam se teško rastao od Niša. Imao sam 17 godina kad sam u Jugoslovenskoj kinoteci pogledao ciklus italijanskog neorealizma. Naime, moj očuh je radio u kinoteci i ja sam od njega dobio zadatak da na ulazu cijepam ulaznice i tako sam mogao da gledam filmove, ali i da dovodim svoje goste. Dvoje-troje drugara uvijek sam mogao besplatno da uvedem," pričao je on u intervjuu.
"Sjećam se da sam "Kradljivce bicikla" gledao bar pet-šest puta zaredom i tada sam shvatio da je film umjetnost koja je direktna i koja počinje da me interesuje više nego književnost. Moj otac je bio novinar i književnik i ja sam to želio prvobitno da budem. On je bio urednik i direktor IP Duga, a to je bio prvi ilustrovani list u Jugoslaviji. Kasnije je pokrenuo "Filmski svet", "Praktičnu ženu"... I po majci i po ocu imao je po jednu sestru. Sestra po ocu je nažalost umrla.
"Kad sam odlučio da budem filmski reditelj, svi u mojoj porodici, osim očuha Filipa Aćimovića, bili su protiv. Smatrali su da je to krajnje nesigurno, međutim, ja sam istrajao u svom naumu. Završio sam jednu od najboljih škola u Pragu, imao sam sreću da su me primili. Tada je studiranje u Čehoslovačkoj bilo jeftino - mi smo za njih bili Zapad, oni su tada zaista živjeli iza gvozdene zavjese. Danas je skoro nemoguće studirati na toj akademiji, jer je školarina izuzetno visoka. Mi smo u ono vrijeme bili povlašćeni, jer su nas oni tretirali kao bratsku socijalističku zemlju, pa nam nisu naplaćivali školarinu, ali je morao da se položi prijemni ispit, koji je bio veoma surov."
"Obično je bilo stotinak kandidata, a primali su deset. Pet njihovih i pet iz drugih zemalja. Bilo je studenata iz cijelog svijeta: Švedske, Španije, Poljske, Amerike. Imao sam sreće da tamo naučim zanat, to je stvarno bila najbolja škola u Evropi. U Pragu su završili akademiju i Goran Marković, Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Srđan Karanović, poslije nekoliko godina i Emir Kusturica. I naša akademija je bila dobra i radila po ugledu na prašku, ali sa mnogo manje sredstava."
"To je naš mentalitet i tako se i dogodilo. Bio sam spreman na to. I da, tada su nagrade nosile i neke pare i sjećam se da sam tadašnjoj supruzi, koja je u Beogradu bila sa sinom Vladimirom, srećan javio da sam dobio nagradu, ali i pare od kojih eto možemo na ljetovanje. Poslije snimam "Poseban tretman", "Varljivo leto 68", "Tango argentino", "Tuđa Amerika". Krajem 1995. odlazim u Belgiju gdje sam upoznao svoju sadašnju suprugu Francuskinju Kristinu. Ona je tada radila u Evropskoj komisiji u Briselu i to u komisiji koja je dodjeljivala sredstva filmskim festivalima. Nakon godinu dana odlazimo u Francusku. Kad sam upoznao Kristinu, znao sam da je to žena mog života i bio sam u pravu."